Ispovest slikarke iz Kraljeva

Špijun kojeg sam zavolela

Upoznala ga je jednog junskog dana u Parizu. Predstavio se kao Dominik. Neobično ime, pomislila je, ne sluteći da je svoju ljubav poklonila čoveku kojeg će uskoro cela Evropa jednostavno zvati Pauk

Slađana Miljković, modna dizajnerka i slikarka iz Kraljeva, obrela se prošle godine u Francuskoj kod svog brata, kuvara u jednom popularnom pariskom restoranu. Tog dana trebalo je da se sretne sa čovekom koji će joj sigurno, za razliku od svih ostalih, pomoći oko dobijanja vize.

- Kada sam ga ugledala, prvi utisak bio je da je reč o veoma neobičnom, pre svega opasnom čoveku - seća se Slađana tog susreta. - Veoma brzo završio mi je to oko vize i tako stekao moje poverenje. Ipak, sve ono što mi je ispričao o sebi delovalo je tako nestvarno, kao iz nekog trilera. Rekao mi je da je profesionalni vojnik, da je radio za francusku i jugoslovensku državu, učestvovao u ratu u Bosni...

"Bila sam na probi"

Počeli su da se viđaju, da izlaze. Svaki sledeći susret za Slađanu je bio novo otkrovenje. Pričao joj je o NATO bombardovanju Jugoslavije, o ratu na Kosovu, o tome kako su zahvaljujući njegovom angažovanju spaseni životi stotina jugoslovenskih vojnika. Bila je opijena. Koliko god da je sve zvučalo neverovatno, ona je slušala.

Dominik nije skrivao ni neke tamne strane svog posla. Ispričao je kako su ga proletos pripadnici vojske u Beogradu uhapsili pod optužbom da je špijun, kako je neko vreme proveo u zatvoru, ali je oslobođen. Još nije ni slutila da je ušla u neobičnu vezu sa čovekom o kome će uskoro pričati svetska javnost i koga će sada već bivši savezni sekretar za informisanje Goran Matić pokušati da javno predstavi kao državnog neprijatelja broj jedan. Jugoslav Petrušić, alijas Dominik Jugo, ili Baladin Šetač, operativac Francuske obaveštajne službe DST...

- Ubrzo sam shvatila da je mnogo prošao, da u životu ima sve sem prave ljubavi - priča Slađana. - O sebi nije govorio preterano. Pogotovo ne o poslu. Čini mi se da sam znala taman onoliko koliko je trebalo. Bio je inteligentan, snalažljiv, ali nepoverljiv. Čak i prema meni. Imala sam utisak kao da me testira, kao da sam na nekoj probi. Neke stvari nije skrivao. Na primer, odmah mi je rekao da iza sebe ima brak sa jednom Francuskinjom i desetogodišnjeg sina.

Šetnje Parizom, izlete i romantične francuske noći zamenili su planovi o daljem "ozbiljnom" porodičnom životu. Slađana je upoznala malog Džonatana i posle nekoliko meseci preselila se u Jugoslavljevu kuću u Parizu.

- Bez oklevanja sam prihvatila njegovu ponudu - otvorena je Slađana. - Džonatan me je od prvog trenutka podsećao na Matiju, mog sina iz prvog braka, i tu nije bilo nikakvih teškoća. Sve što se potom događalo bila je najlepša romantična priča na svetu. Znala sam čime se bavi. Znala sam da je vojnik bez radnog vremena. Ali, i ja sam umetnik, a umetnost sadrži i dozu avanturizma. Prijalo mi je sve to...

Slađana i Jugoslav su se viđali sa veoma malo Jugoslovena u Parizu, uglavnom su se družili sa Francuzima.

Odlasci na "posao"

- Jugoslav me je uveo u krem društvo. Posećivali su nas veoma viđeni ljudi Pariza. Primera radi, razmenjivali smo posete sa gospođom Kote, dugogodišnjom direktorkom Luvra, i njenim suprugom, jednim od najuticajnijih francuskih slikara. Sve to me je navelo da nastavim da se bavim svojim poslom, da slikam. Moji radovi su se dopali francuskim prijateljima. A kada je reč o Jugoslavu, slobodno mogu da kažem da su bili fascinirani njim - kaže Slađana. Za sve to vreme Jugoslav je radio svoj posao. Usledio bi telefonski poziv, kratak razgovor i odlazak. Kud je išao, šta je radio, Slađana nije znala. Samo bi se iznenada javio telefonom i vrlo kratko rekao da je dobro, a onda bi se isto tako iznenada pojavio. Ti njegovi odlasci trajali bi po nekoliko dana.

- Za sve naše poznanike Jugoslav je bio nerešiva enigma - nastavlja Slađana priču. - Bio je čovek sa hiljadu lica iako se trudio da svima pomogne. Za mene je on bio princ iz bajke. Bio je moj junak, moj Džems Bond. Istovremeno opasan, ali nežan, autoritativan i strpljiv, Jugoslav je uvek bio pun tajni. U radnoj sobi, na velikom stolu, bili su razbacani papiri i diskete. Svega je tu bilo, verovatno i nekih dokumenata na osnovu kojih bih možda mogla da znam čime se trenutno bavi. Ali, jednostavno nisam to želela. Znala sam da će mi reći ono što želi, da ću biti obaveštena koliko je potrebno.

Uprkos svemu tome Jugoslav je umeo da bude pažljiv i predusretljiv. Znao je da Slađanu posluži doručkom u krevetu, da je budi uz zvuke dobre muzike. Ipak, nije mogao, možda ni želeo, da sakrije sve ono što je ukazivalo na vojnički stil života.

- Bila sam impresionirana kako barata oružjem - seća se Slađana. - Učio me je da pucam, da koristim pištolj na razne načine. Za vreme tih kurseva sretala sam izuzetne ljude iz tog sveta, iz sveta specijalaca i profesionalaca. Mada mu ni na kraj pameti nije bilo da me u sve to uvuče, on je, ipak, možda podsvesno, želeo da znam da koristim oružje. Zlu ne trebalo...

Slađana nikada nije sumnjala u razloge zbog kojih je Jugoslav odlazio od kuće. Bila je svesna da ide u opasne zadatke. Nije proveravala, a i da je htela, sigurno je da, kako sama kaže, ništa ne bi uspela da sazna. Strahovala jeste, ali se uvek nadala srećnom završetku.

- Pitala sam ga kako da saznam ako mu se nešto dogodi. Nasmejao se i rekao: "Čućeš sigurno. Ako nikako drugačije, videćeš na televiziji".

Prvi put je bio nervozan

Kako je vreme odmicalo, Slađana je sve manje radila svoj posao. Bila je posvećena malom Džonatanu i Jugoslavu. Prestala je da crta i jednoga dana ispred kuće se parkirao kamion prepun slikarskog materijala. Jugoslav je jednostavno želeo da ona nastavi.

- Planirali smo da započnemo neki biznis, da otvorimo hotel ili studio za dizajn. Jednoga dana je rekao da je došlo vreme da se povuče, da ode u penziju i potpuno se posveti porodici.

Brak je bio na pomolu. Slađana je upoznala Petrušićeve roditelje, dopala im se. U toku je bilo obnavljanje kuće. Rečju, sve je išlo kako treba. A onda je usledio novi zadatak.

- Mislim da je ostalo oko dvadeset dana do venčanja - priča Slađana. - Jugoslav je otišao na jedan od njegovih puteva. Sećam se da je tog jutra, možda prvi put otkako smo se upoznali, bio vidno nervozan. Dobacio mi je neke svoje fotografije i rekao: "Evo, čuvaj to, trebaće ti". Čudno se i odvezao od kuće, dugo je vozio u rikverc, što mu nije bio običaj.

Pet ili šest dana je prošlo. Nije joj se javljao, ali ona nije paničila. A onda je zazvonio telefon. Sa druge strane bio je Jugoslavljev rođeni brat iz Beograda. Samo je izgovorio dve reči: "Uhapšen je". Zašto, kako, pod kojim okolnostima i optužbama? Niko nije znao.

Sledećeg dana francuska televizija je prenela izveštaj RTS-a o hapšenju špijunsko-terorističke grupe "Pauk". Šokirana, ispunjena nevericom, zurila je u ekran i slušala monstruozne optužbe protiv čoveka sa kojim je živela, koga je volela. Špijunaža protiv SRJ, pripremanje atentata na predsednika Miloševića, ratni zločini u Bosni... Da li se to javnost priprema za smrtnu presudu, pitala se. Obuzeo ju je strah. Nije pomoglo ni što su francuske vlasti sutradan odlučno demantovale celu priču. Jednostavno, shvatila je svu ozbiljnost situacije. Ponekad se pitala da li je Jugoslav uopšte živ.

- Dani su prolazili. Dani kao godine. Nisam jela, jedva da sam pomalo spavala. Samo sam slušala da čujem bilo šta novo. Čitala sam naše novine, sve vreme bila sam u vezi sa njegovom braćom, ali nikakvih posebnih informacija nije bilo. Prolazili su novembar, decembar, januar... Zar Juganu to da se desi? Takvom patrioti. Pa, on je samo o Jugoslaviji pričao. O poslovima koje radi za državu. Za svoju državu u koju će kad-tad da se vrati.

Morala je da se vrati u Kraljevo uprkos savetima i upozorenjima prijatelja da to može da bude opasno. Jednostavno nije mogla da podnese teret neizvesnosti uključujući i činjenicu da nema odgovora na pisma i pakete koje mu je slala. Pozvala je bivšu Petrušićevu suprugu i poverila joj Džonatana, spakovala se i otputovala.

Kako da objasnim roditeljima

Slađana Miljković je stigla u Kraljevo 6. marta ove godine. Sledio je susret sa roditeljima.

- Oni do tada nisu znali o našoj vezi - priča. - Znali su da sam u Parizu, da se bavim svojim poslom, ali... Morala sam sve da im objasnim. Trebalo je skupiti snage i reći: "Mama, tata, ovaj čovek o kome pišu novine da je zločinac i atentator, znate, to je moj verenik". Naravno da su bili sablaznuti. "Zar si baš ti morala da budeš u toj priči", rekli su mi. Ali, kako su dani odmicali, njihova podrška je bila sve snažnija.

Posle više meseci zatočeništva svanuo je dan kada je trebalo da sretne Jugoslava. Sedela je u memljivoj čekaonici beogradskog Centralnog zatvora kada je začula strogi glas: "Petrušiću, poseta!" Bojažljivo je zakoračila u sobu za posete i ugledala ga. On je već sedeo sa druge strane neprobojnog stakla.

- Sve se događalo baš kao što sam prethodno i zamišljala - priseća se Slađana. - Dodir bez dodira, poljubac bez poljupca, preko one plastike. Čula sam njegov glas. Trudila sam se da ne odajem osećanja. Rekla sam mu: "Sada sam tu, uz tebe do kraja, ma koliko sve trajalo..."

"Kako si?", prozborio je Petrušić. "Kako je Džonatan? Da li zna za sve ovo?"

"Naslućuje", ogvorila je. "Kaži mi da li te tuku?"

"Ne, ne. Sve je u redu", bio je kategoričan. "Ne brini, nemam čega da se plašim, niti da se stidim. Istina mora da ispliva..."

Tokom sledećim meseci istrage i suđenja Slađana je učestalo posećivala Jugoslava u zatvoru. Kretala se na relaciji Kraljevo - Beograd. Pokušavala da se vrati u normalan kolosek, koliko je bilo moguće. Počela je i da radi. Usred procesa Jugoslavu i ostalima iz takozvane grupe "Pauk" u Kraljevu je organizovana slikarska kolonija pod nazivom "Umetnici žrtvama rata". Slađana je naslikala portret svog voljenog čoveka. Nije imala šta da krije, svako je na njenom platnu mogao da prepozna Jugoslava Petrušića.

- Pored toga bilo je i modnih revija, izložbi, rada sa decom - priča Slađana. - Radila sam punom parom, a moja najveća inspiracija je bio Jugoslav.

Ponedeljak, 13. novembar. Godinu dana posle hapšenja Jugoslav Petrušić je pušten iz pritvora. Oslobođen je teških optužbi da se bavio špijunažom protiv Jugoslavije, terorizmom i pripremanjem atentata.

Ovih dana Slađana i Jugoslav treba da se sretnu i da nastave zajednički život. Tamo negde. Ona planira da nastavi da slika, dizajnira, da organizuje revije i izložbe. A on? Obećao joj je da će da se povuče, da se više neće izlagati opasnostima, da će postati samo njen, lični špijun kojeg je zavolela...

Milan JANKOVIĆ