|
"Kli-Kli" plovi kroz grebene Šab El Šubuka Susret dve srpske zastave Među zaljubljenicima egzotičnih mora i okeana Srbi su prava retkost. Ipak, desilo se i to: sreli smo se sa jedrenjakom kojim je upravljao Konstantin Marić. Kratko je trajalo. On je žurio na jug, mi prema severu Na dan pre odlaska iz Masave, vidimo predveče, u polusvetlu zalazećeg sunca, novi jedrenjak. Sidri pored našeg, zove se "Đun". Nije prošlo dugo, uz bok "Kli-Klija" pristaje pomoćni čamac pridošlice: - Vi ste Kojadinovići? Čuo sam za vas. Zovem se Konstantin Marić. U plemenu moreplovaca Srbi su retkost. I, gle, dve čiode se sretoše u okeanu slučajnosti! Kosta sa suprugom i ćerkom plovi na jug, mi na sever. Žuri se da u Džibuti stigne pod povoljnim, krmenim vetrom. Upozorava nas: - Namučićete se na severu. Počinje da duva prihvatljiva četiri bofora pre podne, a ustaljuje se na mučnih sedam posle podne, sa talasima od tri-četiri metra. Duž cele egipatske obale! Kosta je poreklom Novosađanin, blizak klubu jedriličara "Neoplanta"; pozajmljivao je svoj brod za regatu Bar - Bari. Imamo vremena da se siti ispričamo uz čašicu kajsijevače (od Kostinih rođaka dar) u vlažnoj, nepokretnoj i tromoj noći Masave. Dobro more, Kosta! Ujutru još izmenjasmo karte: on nama one iz Sredozemlja, mi njemu one za Indijski okean. - Dobro more, Kosta! Mahnu nam rukom silazeći u čamac. Pokazuje srpsku zastavu na našem jarbolu: - Namučismo se poslednjih godina. Ali, još smo tu! Kao po pravilu, nešto mora da se pokvari baš pred samo isplovljavanje. Ovoga puta kabl za menjanje brzine na motoru me prisiljava da uronim u njegov usijani pakao kupajući se u potocima sopstvenog znoja. U Masavi, pred polazak, načusmo koptski pozdrav. Kada se dva prijatelja ugledaju posle dužeg vremena, isture desne noge, rukuju se. Pri tom se dodiruju, tri puta, ramenom i čelom. Vrlo spektakularno! Vetar nas služi samo u početku; uz grebene Šeik Al Abu i ostrvaca Entesila i Difnein. A zatim... Nastaju beskrajne tišine začinjene povetarcem koji dolazi posle podne i duva do noći. U tim se trenucima vode rasprave, kao ona o moralnoj svrsishodnosti lovljenja velike ribe, recimo od trideset kilograma, od koje se možda može pojesti samo tri kilograma. Đoka bi da je posle sportskog čina, ulova, baci celu u more. Goga još nema stav, ja izjavljujem da su to pravila "igre": - Zagrizla je u želji da proguta manju ribu! Raspravu prekida, kao poručena, barakuda od tri porcije, ni manje, ni više! Pozitivan ishod složenih beskrajnih razgovora u dosadnim tišinama. U ovo vreme godine takozvana zona konvergencije je otprilike u primorju Eritreje. Tu se za prevlast bore severni i južni vetar. Negde do 20. podeoka može da se očekuje južni vetar. Posle njega sve do Sueca sve jači protivni vetrovi. Peščana ostrvca u moru Inače, već gotovo dva meseca čujemo i čitamo na kartama samo arapske morske izraze koje su usvojile sve zemlje u hidrografisanju Crvenog mora. Mina je luka, marsa sidrište, šab greben, ued je suvo korito, hor ušće ueda poplavljeno morem, znači dubok zaliv, džebel je planina, džazair ostrvo, hališ zaliv, ras rt, zahrat ostrvce... Tek ponegde, na bivšim italijanskim kartama, iznenadi neki izraz drugog porekla, kao eritrejski deset za ostrvo, debre za brdo, šaf za rt... Milimo uz nevidljivu obalu, milimetar po milimetar. Sunce ubilačko. Motor smrtno greje. U stanju potpunog usijanja željno očekujemo noć i nešto malo svežine. Tek od sudanske granice, ploveći kroz arhipelag Suakin, osećamo, najzad, da noći postaju za dlaku hladnije. I vetar se ustaljuje i počinje da gura uz ostrvca Karb, Akrab, Dar Ah Teras, Tala Tala Sahir, Tala Tala Kabir... Vidljivost u moru je tako loša da se ova niska peščana ostrvca ugledaju tek kada se dodirnu nosom, odnosno pramcem. Zato smo stalno na oprezu; proveravamo kurs i položaj. Da bi se uplovilo u staru sudansku luku Suakin, postoje dva puta: obalni i spoljni. Biramo obalni, unutrašnji put, iako opasniji, jer nam omogućava da se usidrimo i malo predahnemo. Obalni put se provlači kroz širok koralni greben Šab El Šubuk, pravo minijaturno more u moru. Đoka prvi opaža ostrvca u plovne znake koji olakšavaju ulazak u ovaj lavirint. Za ovakvu vrstu plovidbe je potrebno da sunce bude za leđima da bi se dobro razlikovala duboka, tamnoplava voda od zelene, plitke, pune grebena. Ne može se računati da će plovni znaci koji su ucrtani na kartama biti uvek na svome mestu. U netaknutom ribljem svetu I zaista, ulazni znak, u principu crven i izbledeo, ali tu je. Od onoga koji označava greben ispred Rasa Melita ostade samo očerupana motka. Cilindar je odrubila nepogoda, a ista sudbina je zadesila i kulu ispred ostrvca Šumar. Kada se u ovo malo more uplovi, talasa nema. Oni su već razbijeni na spoljnim grebenima koji se bele svuda okolo. Kroz ovo prirodno jezero u moru prolaze arapske tabakule na putu za Jemen ili Džibuti. Vidimo jednu od njih, veselo obojenu, dok spremamo sidro da se malo skrasimo pred drugim ostrvcem. Tu možemo da ronimo u netaknutom ribljem svetu netaknutih korala. Da se sušimo hodajući šljunkovitom obalom i iz daljine posmatramo oprezne močvarne dugonošce, ždralove. Divimo se njihovom pompeznom hodu i smejemo teškom, nezgrapnom letu koji otkriva crvena i ružičasta, ogromna krila. Tu su i kopci, i lastavice, i fregate, i galebovi... Nažalost, ceo taj svet mora da podnosi posledice haosa savremenog sveta. Na hiljade plastičnih boca je rasuto po bodljikavom žbunju da svedoči o strašnoj sudbini koju čovek priprema za planetu. Kud god došli, baš onda kada počnete da verujete, plastične splačine ovog tipa opominju: raj više ne postoji! Tako se taj greben, taj plićak, taj Šab, ta divota prirode, bukvalno davi pod teretom plastičnih boca i kanti koje ne znaju da trule i nadživeće sve ono što se sada kreće po njegovim ostrvcima ili pliva u njegovoj zelenkastoj vodi. U ovaj oskrnavljeni raj je bilo prilično lako uploviti. Međutim, iz njega isploviti je bila sasvim druga priča. Tajanstvena afrička noć U toku noći je vetar osnažio. Dižemo sidro čim vidljivost postaje dovoljna da se približimo bezbedno ostrvcetu Dabulat i grebenima oko njega. Za veću sigurnost primenjujemo metode svih prošlih moreplovaca: - Čovek na jarbol! To će biti Goga koji se smešta na krst glavnog jarbola da bi sa deset metara visine video sve unapred kao na dlanu. Naš jarbol je najisturenija tačka u ovoj morskoj niziji, najviša tačka, ona na peščanom ostrvcetu Šeik Muhamed ima tek četiri metra i šezdeset santimetara. "Zabava" počinje na zapadnom izlazu iz Šab El Šubuka, između rta Luham i zaliva Mersa Šeik-Sada, vijugajići između grebena, gde su prolazi vrlo uski, pedeset do sto metara. Po krmenom vetru je taj prolazak već težak, po protivnom, oštrom, to je umetnost. Evo nas gde letamo (plovidba u cik-cak) između pretećih mrkozelenih koralnih stena, uvek na isti način! Krmanoš, to jest moja malenkost: - Spremni! Đoka, Goga: - Spremni! Krmanoš: - Okrećem! Fok prelazi na suprotnu stranu. Krmanoš: - Puštaj, Đoko! Prihvataj, Gogo! Na vinč, zatežite! Brže! Brže! Ova vrsta fizičke delatnosti, kada se leta pedesetak puta u osam časova, rastura dlanove, dovodi mišiće ruku u stanje pucanja. Ali, posada radi svoj posao bez zastoja i tako oko jedanaest časova (najzad!) isplovljavamo iz Šab El Šubuk zavrzlame uz prilično potrošenog adrenalina: u nekoliko navrata su se zeleno-mrke vode našle tik pred pramcem i izbegnute u poslednjim sekundama. Kod Marse Šeik-Sada poravnavamo dve poslednje izanđale oznake i kursem 006 stepeni se udaljavamo od obale. Do Suakina, starog trgovačkog grada, našeg cilja, uz neprekidni, beskonačni greben sa zapadne strane i isprekidani, nejasno vidljiv priobalni greben sa istočne strane. U poslednjem trenutku, tajanstvena afrička noć je gotovo tu, obala i planine iza nje su prave fatamorgane, ulazimo u vijugavi koralni prilaz tvrđavi Suakina i feribotu ispred nje koji nosi hodočasnike u Džedu. Bivše središte za prodaju kršnih, divovskih sudanskih crnaca je izumrlo sa pojavom modernih brodova pošto je prirodni kanal do luke širok samo 80-90 metara. Ostali su mu feriboti do Džede, arapske trabakule, "zajmah", "garibi", i po koji jedrenjak, kao sada mi. Ovo neverovatno mesto, bela koralna tvrđava u ruševinama, "bajda kasaba", u savršeno prirodno zaštićenom zelenom zalivu, potpuno nestaje u mrklo crnoj noći. Imamo samo toliko vremena da se privežemo za neki prepotopski remorker koji je u raspadanju. Ispred pramca na stotinak metara feribot "Al Badir" čeka pravoverne da ih nosi u Džedu i Meku. Mi samo čekamo zoru. |
Srboljub KOJADINOVIĆ