|
Izlaz iz lavirinta istorije Beograd i zvanično bez petokrare Ovih dana se u izdanju Srpske književne zadruge pojavila mapa grbova naše metropole i devet gradskih opština, kao deo trilogije u kojoj će se naći i grbovi Srbije i Crne Gore U delu "Fugersko ogledalo časti", nazvanom tako po znamenitoj augzburškoj bankarskoj i potonjoj kneževskoj porodici Fuger od Babenhauzena, među trideset hiljada grbova i pečata popisanih do 1555. godine nalazi se i prva poznata predstava grba Beograda. Ovo kapitalno delo se čuva u Saksonskoj zemljaskoj biblioteci u Drezdenu, a savremeni prepis prvih šest tomova može se naći u Beču i verovatno je izvor docnijih pomena beogradskog grba u heraldičkoj literaturi i kartografskoj praksi. Prvi neposredni pomen beogradskog gradskog pečata nalazi se u "Žitiju despota Stefana Lazarevića", u kojem Konstantin Filozof, govoreći o vremenu kada je grad prešao u posed despota, zapisao: "... i pečat zlatni ovima dade koji ima sliku grada da koji hoće kakvu kupovinu da čini u bilo kome kraju dobija knjigu sa pečatom da je stanovnik tog grada, pa neće davati nigde carine ni prolaza". Iako je očigledno reč o pasošu, zapravo nekakvoj njegovoj preteči, pominjanje zlatnog pečata sa slikom grada ukazuje da je despot Stefan veoma dobro poznavao heraldiku: bio je vitez Ordena zmaja ugarskog kralja i potonjeg cara Svetog rimskog carstva Sigismunda, čiji su pripadnici uživali znatne heraldičke privilegije. Iz ovoga lako može da se zaključi da je Beograd u vreme vladavine despota Stefana Lazarevića zasigurno imao i svoj grb. Nažalost, izgubljen je u lavirintu istorije. Nikad nije kasno Turci baš i nisu poštovali heraldiku. Kada su otišli, kada su proterani sa ovih područja, Beograd i Atina su bili jedine prestonice ondašnje Evrope koje nisu imale grb. Atina je to rešila relativno lako preuzimajući za svoj grb lik istoimene boginje zaštitnice, dok se Beograd koprcao uglavnom s nasleđem zaostalim iz vremena austrijske okupacije i njihove heraldike. Pojavio se tu nekakav grb, danas prisutan u grbu opštine Stari grad: u tome svakako ima logike, jer je današnja opština pre samo sto godina bila zapravo - ceo Beograd. Grb Beograda koji je danas u upotrebi i zvanično je usvojen na sednici Odbora opštine Beogradske održane 10. decembra, a aminovan je odlukom Ministarstva unutrašnjih dela od 15. decembra 1931. godine. Delo je slikara Đorđa Andrejevića, ali samo po zadatoj ideji i već utvrđenim heraldičkim predstavama. Izgleda da je Kun smatrao da je oštećen neodgovarajućim tretmanom svog autorskog prava i da je tražio zaštitu pred sudom, jer je Odbor zahtevao da u svom delu načini neke izmene. Sud ga je odbio tumačeći to tvrdnjom da on nije autor ideje koja je bila sadržana u propozicijama konkursa, da je za svoj rad primio nagradu, da je vrednost rešenja rezultat činjenice da ga je Ministarstvo registrovalo kao grb grada, a ne zato što ima vrednost kao umetničko delo i, konačno, da grbovi gradova, država, kao i zastave, ne mogu biti autorska svojina privatnih lica. - Posleratno vreme i lomovi koje je ono donelo sa sobom, brutalni raskid sa svim što je predstavljalo tradiciju i ponos Beograđana, počistili su gvozdenom metlom simbole nacionalne prošlosti koje su pobednici proglasili neprijateljskom - kaže Dragomir Acović, naš najpriznatiji heraldičar. - Grb Beograda je izmakao ovoj čistki pre svega zahvaljujući ličnosti autora i poverenju i uvažavanju koje je nova vlast imala prema njemu. Nije bilo zaboravljeno da je sedamnaestogodišnji autor 1931. za svoju šifru na konkursu odabrao sintagmu "Crvena trojka", niti da su simboli nove države i mnogobrojne partizanske oznake i odlikovanja izašli ispod njegove olovke i kičice. U tom smislu moguće je da se eventualna zabrana ili izmena gradskog grba smatrala nekom vrstom svetogrđa. Možda je baš zahvaljujući tom sticaju okolnosti Beograd sačuvao svoj ionako mladi grb. Sam grb, inače, nije baš sasvim izbegao "ideološko poboljšanje": oplemenjen je crvenom petokrakom. To nije učinjeno nikakvom odlukom ili uredbom; jednostavno, svaki simbol je morao dobiti svoju petokraku, pa tako i beogradski grb, smatra Acović. Na sreću, petokraka nije ušla u grb: ostala je izvan, ali i iznad njega. Ali, grb više nije bio grb, već je pokršten u amblem. Naravno, propuštena je prilika da Beograd ustanovi, pored osnovnog, obavezni srednji i veliki grb, službenu i svečanu insignaciju grada. To je ovih dana ispravljeno predlogom Dragomira Acovića i Srpskog heraldičkog društva Skupštini Beograda i fantastičnom mapom grbova Beograda i devet gradskih opština u izdanju Srpske književne zadruge. Ovi grbovi su u svečanoj formi, a u svakom od njih, na štitu, nalazi se i osnovni grb. |
Miloš LAZIĆ