Tako pitome, a možda i opasne

Goveđi rašomon

Nepobitno je da na našim farmama mirno preživaju krave obolele od leukoze. Ali, dok jedni upozoravaju da su one opasne za ljude, drugi smatraju da nema mesta za paniku, tvrdeći kako je sve pod kontrolom

Žuti kartončić na desnom uvu i žig na bedru u obliku slova "L" obeležavaju i odvajaju ove jadne životinje. Bolesne su, neizlečivo. Dijagnoza im je - leukoza. Na farmi PKB-a u Kovilovu kod Padinske skele leukozne krave su odvojene od ostalih, u posebnoj su štali.

Inženjer Ratko Tomić, pomoćnik direktora PKB-a za stočarstvo, doveo nas je na farmu da se uverimo kako je bolest pod kontrolom:

- Ne negiramo da je ima. Od 7.800 grla oko 1.800 je zaraženo. Izdvajamo ih, kontrolišemo i posebno postupamo sa njima. Ispitujemo, vadimo krv, pratimo. Silne pare smo utrošili na reagense za utvrđivanje bolesti sa željom da je suzbijemo, da se ne širi. Uzročnik je virus. Leukoza se često poistovećuje sa leukemijom kod ljudi, ali ona nije zoonoza, ne prenosi se na ljude. I nismo mi jedini koji muku muče s njom. Ima je i kod drugih. Meso je uslovno za upotrebu, a to znači da treba da se odstrane napadnuti delovi i organi, limfni izraštaji, a da se meso kontroliše i termički obradi.

Kako kažu veterinari

Božidar Puzović, doktor ekonomskih nauka, stečajni upravnik PKB-ove klanice "Imes", kao sliku stanja navodi primer da je nekad u klanici bilo zaposleno četrdeset osam radnika i da je među njima bio samo jedan veterinar, a sada na sto osamdeset radnika kontrolu obavlja šest veterinara.

- Ja sam po struci ekonomista i sa te strane gledam na ovo. Želim da klanicu izvučem iz nezavidnog položaja, da ne ode u likvidaciju. Da radnici ne ostanu na ulici i da ne propadne oprema. A kad je reč o kravama, slušam šta mi kažu veterinari. Ako oni odluče da je leukoza krava škodljiva, ja ću je odstraniti. Ali, svuda u svetu se to radi na račun države koja, brinući o zdravlju naroda, plaća suzbijanje bolesti.

Dr Puzović se oslanja na mišljenje veterinara i inspektora koji danonoćno, kaže, prate rad klanice. Pregledaju krave pre i posle klanja, i odlučuju gde koja odlazi, u mesare za ljudsku upotrebu, u kafileriju ili privatnicima koji je prerađuju za životinjsku ishranu, na primer za pse. Takvo meso dobijao je ranije u većim količinama i beogradski Zoološki vrt za ishranu životinja, posebno lešinara, jer su oni otporni na namirnice sumnjivog kvaliteta.

- Ali, slabe su platiše. U klanici je stečajni postupak i moram da brinem o svakom dinaru. Vuk Bojović, direktor Zoološkog vrta je simpatičan čovek, mogu reći moj prijatelj - kaže dr Puzović - ali slabo plaća. Ima kod nas dug od 160.000 dinara i u ovakvim okolnostima ne možemo da tolerišemo takvo ponašanje. Zato smo mu obustavili isporuke. O sudbini mesa krava obolelih od leukoze odlučuju veterinarski inspektori koji procenjuju da li je bolest određenu kravu zahvatila više ili manje. Šta dalje rade kupci mesa za koje kontrolori kažu da može da se ograničeno koristi, to jest da se posle termičke obrade upotrebljava za izradu mesnih prerađevina, ja zaista ne znam. Taj put dalje, takođe, nadgledaju veterinarski i ostali inspektori.

Inž. Tomić tvrdi da ni mleko leukoznih krava ne odlazi u prodaju nego se posle prerade koristi za ishranu tih grla.

Ova dva naša sagovornika pokazuju hrpu zapisnika veterinarskih inspektora koji uslovljavaju ovo ili ono i tvrde nam da postupaju po zahtevima. Kad inspektori odluče da je grlo za uništavanje, oni tako i postupaju, kada odluče da je za delimičnu, ograničenu upotrebu, tako i rade. Samo meso zdravih krava ide u mesare, kažu nam.

Jeste pa nije

Letos je PKB-ov institut "Agroekonomik" zatražio stručno mišljenje Fakulteta veterinarske medicine, tačnije katedre za higijenu i tehnologiju namirnica animalnog porekla, da bi se rasvetlila ova bolest za koju neki tvrde da je opasna, a drugi da nije opasna po zdravlje ljudi.

Prof. dr Olivera Bunčić je dala mišljenje u kojem je navela da "virus leukoze ne parazitira van tela životinja i da je poznato da njega uništavaju neki deterdženti kao i temperatura od 60 stepeni Celzijusovih tokom trideset sekundi". I zaključila je: "Ukoliko se pri pregledu mesa nađu tumorozne promene u pojedinačnim limfnim čvorovima (tumorozne promene mogu da zahvate ćelije limfocita u svim delovima tela životinje), u tom slučaju se samo promenjeni limfni čvor odstranjuje, a meso je upotrebljivo bez ograničenja. Kada je u pitanju generalizovan proces (promenjena je većina limfnih čvorova na trupu, slezina nekoliko puta uvećana, sivo bela lezija na bubrezima, promene na jetri, crevima), a pri tom je životinja izrazito kahektična, meso je uslovno upotrebljivo..."

Mišljenje je svojim potpisom podržao i šef katedre profesor dr Lazar Stojanović. Nekoliko dana kasnije profesorka Bunčić šalje Institutu ispravku i priznaje da joj je skrenuta pažnja od načelnika Republičke veterinarske inspekcije za grad Beograd i dekana njenog fakulteta na grešku koja je u suprotnosti sa pravilnikom o načinu obavljanja veterinarsko-sanitarnog pregleda, pa kaže da je u prvom slučaju formulacija bez ograničenja u stvari sa ograničenjem, a u generalnom slučaju, kada je celo telo životinje zahvaćeno, takvo meso neispravno i valja ga uništiti.

Tadašnji načelnik Veterinarske inspecije za Beograd dr Miroslav Stojšić, reagujući na stanje, poslao je dopise na više mesta upozoravajući na praksu u raznim gazdinstvima pa i u PKB-u. Jedna takav dopis je poslao i tadašnjoj republičkoj vladi Mirka Marjanovića. Prepisujemo delove ovog upozorenja:

"...Kod nas za ovu bolest dat je naziv leukoza da obični ljudi ne bi shvatili o kakvoj se zarazi radi opasnoj po zdravlje životinja i ljudi. U svetu naziv za ovu bolest je leukemija - kancer goveda. Svetska nauka je došla do saznanja da je uzročnik leukemije krava povezan sa leukemijom, odnosno rakom krvi i limfnih čvorova kod ljudi... Leukoza - leukemija goveda je uvezena u PKB osamdesetih godina i tada se meso zaraženih goveda spaljivalo u kafileriji na visokim temperaturama i pravljeno je mesno-stočno brašno. Mleko se obrađivalo sušenjem na 136 stepeni kao mleko u prahu i koristilo za ishranu životinja. Od 1990. godine leukoza se ponovo pojavila na farmama i na suzbijanju se nije radilo skoro ništa. Neodgovornost na farmama PKB-a je bila velika jer nisu izdvajali bolesne od zdravih životinja i tako se zaraza širila.

Nažalost, PKB je proširio tako zarazu po celoj Srbiji prodajući rasne junice, a meso je išlo u javnu potrošnju kroz preradu a mleko se mešalo sa mlekom zdravih krava i tako se prodavalo za ishranu naroda a posebno dece... Direktor PKB-a preko svoje službe vrši stalni pritisak i traži mišljenje naučnih institucija kako bi mogao staviti u promet meso i mleko od krava koje su zaražene leukemijom, ne osvrćući se na posledice prvenstveno na ugrožavanje zdravlja ljudi i na uništavanje stočnog fonda... Protiv istih će se pokrenuti krivični postupak."

Dr Stojšić kaže da je leukoza zarazna i prenosiva na ljude, a u PKB-u tvrde da nije. On je dopis vladi poslao 3. oktobra, a odnedavno više nije načelnik veterinarske inspekcije grada Beograda. Na njegovo mesto je došao Petar Kostić, koji se tek uhodava, kako nam je rekao i posle konsultacija odbio razgovor o svemu ovome. Konsultovao se sa pomoćnikom Republičkog ministarstva poljoprivrede dr Slobodanom Ilićem, koji nam je pak rekao da bez potrebe dižemo paniku i nasedamo na izjave raznih neznalica:

- Odgovorno vam tvrdim da je svaki kilogram mesa, osim naravno onih iz gepeka i ispod šljiva zaklane stoke, pod kontrolom. Naši inspektori sve pokrivaju i niko nije lud da ugrozi zdravlje ljudi tek tako. U klanicama se zna šta se radi, postoje pravilnici i ljudi koji nadziru njihovo sprovođenje.

Lavovi čekaju

Prof. dr Danilo Vicković, donedavno dekan Veterinarskog fakulteta, začuđen je nemarom i neodgovornošću onih koji tvrde da leukoza nije opasna po zdravlje ljudi. Kaže nam da tu ne sme da ima dilema:

- To pričaju oni koji imaju interes da prodaju, a ne da bacaju i uništavaju takvo meso. Leukoza je zoonoza, bolest koja se prenosi na čoveka i s njom treba biti vrlo oprezan. Zašto ih onda, ako inspektori nalože uništavanje, čuvaju u hladnjačama. Postoje stočna groblja, postoje jame, postoje peći...

Vuk Bojović, takođe, ima razloga za sumnju:

- Ranije je Zoološki vrt redovno dobijao takve krave koje se ne koriste za ishranu ljudi. Pojedine životinje su rezistentne na takvo meso, pa smo ih, ipak, termički obrađivali pre njihove ishrane. A u poslednje vreme ne dobijamo meso iz PKB-a. Kažete da ste čuli da smo neplatiše. Evo vam našeg komercijaliste pa neka vam kaže javno.

I zaista komercijalista Milica Cimbaljević odgovorno tvrdi da su sve dosadašnje fakture PKB-u uredno plaćene i da Zoološki vrt ne duguje ni dinara:

- Imali smo nekih 40.000 dinara duga nastalog za vreme bombardovanja, ali je to sporazumno otpisano.

A Bojović kaže da su, u znak zahvalnosti, PKB-u za to poklonili dva magarca i dva labuda, kao ukras njihovom radnom dvorištu u Padinskoj skeli.

- Tvrde da mi ne plaćamo, a da privatnici plaćaju. Otkud odjednom toliko ljubav za privatnike od kojih mi posle kupujemo to meso, naravno po višim cenama. I tvrdnja da deo mesa ide privatnicima za proizvodnju pseće hrane je čudna, jer niko kod nas ne proizvodi pseću hranu. Verujem da to ide za ljudsku upotrebu. Da razmotrimo stvar. Inspektori nalože da se određene krave zahvaćene leukozom zakolju i unište, a u PKB-u ih čuvaju u hladnjačama. Zašto? Za koji trenutak? Kafilerija u Borči ne radi pa šalju u zrenjaninsku kafileriju. Zar im se više isplati da tamo šalju nego da Zoološkom vrtu prodaju. Uostalom te krave su osigurane kod "Dunava" i plaćene su PKB-u. Znači, dva puta ih prodaju. A i koža se tu ne baca. I ona se na crno prodaje po sto maraka.

Kafilerijsko brašno

Dr Božidar Puzović, stečajni upravnik "Imesove" klanice demantuje tvrdnje Vuka Bojovića. Od "Dunava" nema nikakve nadoknade, a pokazuje nam potvrde (više njih) kojima se potvrđuje da "Superprotein" Zrenjanin - pogon kafilerija prima od "Imesa" "leukozno meso" izraženo u kilogramima. Potvrde su na po nekoliko hiljada kilograma takvog mesa. Upisani su i registarski brojevi kamiona koji su prevozili takve bolesne krave.

Veljko Miletić, upravnik zrenjaninske kafilerije, razbija nam zabludu da njegov pogon uništava to meso:

- Mi ga tehnološki obrađujemo, meljemo i pravimo stočno brašno za ishranu stoke. Tako su nam naložili tehnolozi.

Na pitanje ko odlučuje gde koje meso ide, privatnicima, kafileriji ili na stočno groblje, prvi čovek "Imesa" kaže da to rade veterinarski inspektori kojih u svakom trenutku u "Imesu" ima šestoro.

Na kraju, niko ne može da se pomiri s tim da je ova priča razjašnjena, jer će se narod pitati - jeste li ili nije sve pod kontrolom ili van nje. Zašto su mišljenja toliko podeljena, ko šta skriva, ko brine a ko ne brine o zdravlju ljudi.

I da čitaoci pogrešno ne razumeju, uopšte nije reč o bolesti ludih krava koja je trenutno tema broj jedan u Evropi. Ali, ni leukozne krave nisu za potcenjivanje!

Ozren MILANOVIĆ