"Kli-Kli" u Crvenom moru

Tropi ostaju za leđima

Svaka milja naše plovidbe ka severu donosi svežije kapi kiše i hladnije vreme. Istovremeno, kao da smo između Scile i Haridbe: levo je opasni Sudan, desno strogi muslimanski zakoni Saudijske Arabije

Dan u Bur-Sudanu. Grad ulica pod pravim uglom, britanski racionalan. Gradska kuća sa sahat-kulom u mavarskom stilu, pošta, zapušteni park, kuće tipske, istog oblika. Arkade natkriljuju naprsle trotoare da zaštite prolaznike prejakog sunca.

Pod arkadama ćilimi. Na njima se prodaje sve. Tamjan polako sagoreva uz klupice prodavaca. U jedan sat ceo se grad moli. U gustim, vojničkim redovima vernici se klanjaju jedinom Bogu čiji je prorok Muhamed. Impresivno!

Goga fotografiše scenu.

Prilazi muškarac:

- Hej, šta to slikate?

- Radoznali smo... Odmahuje rukom, odlazi...

Ali, evo ga policajac. Srećom, nije video Gogu na delu, samo upozorava:

- Nou foto!

U Sudanu je na snazi šerijatski zakon. Ne znamo kako se primenjuje. Da li idu do "kraja" kao u Saudijskoj Arabiji?

Možda je primena ublažena posle odstranjivanja ideologa Ibn-Turabija? (Zanimljivo je da u Kartumu, u Ministarstvu za prosvetu, središtu islamske misli, ima nekolicina bivših beogradskih studenata, Sudanaca.)

Kroz lavirinte korala

Bur Sudan je velika luka u velikoj prljavštini. Vraćamo se u Suakin sa Mohamedom koji nas je pratio po dužnosti; nemamo vize. Oženjen je:

- Da li mlađi Sudanci uzimaju drugu ženu? - pitam, nadajući se da novi priraštaji izbegavaju mnogoženstvo.

- Naravno. Čim sagrade veću kuću i malo se obogate. Čim su "tamam"!

("Tamam" odgovara našem "taman". Očigledno nam dolazi u jezik iz ovih krajeva.)

- A prva žena? - pitam. - Ne buni se?

- Kupiću joj fine poklone da prihvati durgu suprugu - smeje se Abu Mohamed.

Eto tako! Naša i njihova shvatanja su toliko različita da tu činjenicu moramo da uzmemo u obzir kao aksiom.

Pošto sam najzad, bod po bod, zašio pocepani fok, možemo 8. novembra da isplovimo iz Suakina prema Egiptu, zemlji Misiru. Pokušaćemo, ako vetar dozvoli, da dosegnemo luku Mina Safaga na 496 morskih milja odavde.

Po svežem vetru, ponovo kroz grebene bele boje, ovoga puta osvetljene suncem. Takvi su i pelikani koji se klibere gutajući ogromne količine ribe.

Ceo celcati dan se izvlačimo na pučinu kroz lavirint koralnih grebena kojima je ovaj deo obale Sudana bukvalno zatrpan. Šab Damat, Šab Tuartit južni, Šab Tuartit severni, Šab Džimna južni, Šab Džimna severni... Najzad, slobodne vode! Kurs prema svetioniku Sanganeb pred Bur-Sudanom. Milimetar po milimetar, onda mikron po mikron, pa malo bolje, santimetar po santimetar uz protivan vetar koji ništa ne poklanja: ni dobar kurs, ni dobru brzinu.

Mučno napredovanje. Prema pučini. Okretanje. Do prvog grebena. Okretanje prema pučini. Reokretanje do sledećeg grebena. Kontraokretanje prema pučini. Subokretanje do sledećeg grebena... I tako u beskonačnost! Svetla Sanganeba: odsjaj svakih pet sekundi na pedeset metara visokom svetioniku, delu Britanaca.

Iza je uobičajena noćna scenografija: gromovi i munje! Brum, brum, brum!

Isti tip mučenja do sledećeg svetionika Abington: dva odsjaja svakih osamnaest sekundi na trideset metara visine. Okretanje, kontraokretanje, reokretanje, subokretanje...

Da li smo kornjača ili puž?

Dobro je da su se članovi posade već navikli na napore plovidbe posle dvoipomesečnog iskustva. Rade bez roptanja, sve bolje...

Kaže Goga:

- Kada sam došao, nisam mogao, na moru, ni nogu da dignem bez napora! A vidi sada! Zaista, plovidba je istovremeno i sjajna i prokleta stvar. Prokleta jer zahteva beskonačne napore... Sjajna zbog ponosa koji se oseti posle pobede nad samim sobom.

Brod otkriva čoveka

Prokleta zbog promiskuiteta i ponekad eksplozivnih ličnih odnosa, sjajna kada se ljudi otkriju i najzad prihvate bez ikakvih iluzija i ulepšavanja. Obični smrtnici sposobni za najgore i najbolje!

Brod otkriva čoveka dok čovek otkriva brod!

Tek kada ga upoznaju, postanu njegov deo, uspevaju da uspostave i ličnu ravnotežu i sa ostalima u posadi.

(Pravilo je: sa prijateljem plovi nedelju dana, sa članovima posade dve nedelje, sa ženom ili verenicom ceo život!)

A porodična posada "Kli-Klija" plovi već dva i po meseca i još niko nije "visoko i kratko" obešen o glavni jarbol!

Tek posle Abingtona imamo utisak da smo se malo "odlepili" i da nešto bolje napredujemo prema ostrvu, "džeziretu" Zabargad, biblijskom ostrvu sv. Jovana. Nalazi se nešto severnije od tropskog podnevka 23. stepena i označava prvo kopno u umerenom pojasu.

Zbogom - adio tropski krajevi! Blagi tropi!

Provedoh tamo dvadeset pet srećnih godina, četvrt veka, u porodici, sa Jelenom, Vanjom, Milom (rođenoj na Tahitiju u Polineziji) i vernim, starim "Kli- Klijem"!

A Zabargad, svojina faraona, ostrvo u magli, možda morskih sirena? Nepristupačno, nekada nazvano ostrvom zmija. Više ih nema.

Najtanje mesto na planeti Bilo je otvoreni rudnik poludragog kamena olivina ili peridota. Kamen koji nestvarno uvećava plamen baklje i stvara kraljevsku atmosferu. Cenjen u staro vreme. Ponekad zvan "Plinijev topaz".

Na ovom mestu je Zemljina kora debela samo tri kilometra umesto uobičajenih četrnaest. Jedno od najtanjih mesta na ovoj planeti. To možda objašnjava geološku posebnost ostrva i nekadašnje bogatstvo u olivinu.

U vetru sve hladnije čestice, u vodi sve svežije kapi! Sever se približava.

Kažem Đoki i Gogi:

- Imam utisak da se naše tropsko bitisanje približava kraju!

Uzdišu!

Da, svaki dan, a pogotovu noć, na to ukazuju; hladnoća najavljuje neki ozbiljniji svet, neki suroviji deo planete. Žalosno je i to što će se plovidba završiti sada kada smo već postali "uigrana ekipa". Nema više potrebe da izigravam "kapetana", dovoljan je samo pogled pa da se pristupi manevrisanju.

"Autoritet" kapetana

U početku to nije bio slučaj: prijatni sagovornik iz luke, to jest, ja, na moru se pretvara u nepodnošljivog gazdu koji zna da odbrusi "ni po babu ni po stričevima" već samo po brodu jedinome! Polupobuna posade! Ali...

"Autoritet" kapetana se učvršćuje i ovakvim pričama:

- Na Mauricijus stiže italijanski skiper sa dva leša! Američki članovi posade. Hapse ga i sude mu posle nekoliko meseci istrage.

I... oslobađaju ga!

Italijan je na moru redovno kuvao kafu svojoj posadi; služio uz uzvik:

"Eko i beli kapučini per voi! Fini kapučino za vas dvojicu! Ali, Amerikanci navikli da piju supu boje kafe nikako da se priviknu na pravu. Prave grimase:

"Oh, horibl! Oh, užas!"

Sud je ocenio da je kritikovanje kapetanove kafe moglo biti (od njega) shvaćeno kao početak pobune i da je on, to jest kapetan po međunarodnom pomorskom pravu bio jedini sudija i odlučilac o pogodnosti zavođenja reda, ako treba i ekstremnim merama. "Pobuna" je, tako, smrvljena u "zametku"!

Poučan primer, zar ne?

Sva su mora prevrtljiva i varljiva, ali, čini mi se, Crveno more, El Bahr El Ahmar, najviše. Daruje te veličanstvenim jarkocrvenim zalascima sunca, prijatnim povetarcima, uljanim bonacama i... iznenađujućim i podmuklim naletima vetra, gotovo olujama. Jednom smo, pred zoru, bili potpuno iznenađeni. Sada redovno skraćujemo glavno i krmeno jedro na "drugi rif" čim noćca padne, zlu ne trebalo. Fok se lako skraćuje posebnim obrtanjem.

Zatvorena zemlja

Doduše, pomorska uputstva preporučuju plovidbu uz istočnu, saudijsku obalu. Zbog nešto povoljnijih vetrova i mogućnosti da se u "marse" i "korove" uđe pred noć sa suncem iza leđa i tako dobro razlikuju grebeni od duboke vode.

Međutim, Saudijska Arabija je za jedrenjake zatvorena zemlja. Pristajanje je moguće jedino u međunarodnoj zoni Džede, ali uz obavezno posredništvo preskupog "G. Agenta". Već se dešavalo da jedrenjaci budu zaplenjeni ako bi se zbog lošeg vremena sklonili u nekom dobrom saudijskom zalivu ili da u najboljem slučaju plate paprenu kaznu. Nju drastično povećavaju ako brod nema počasnu zastavu ove kraljevine: na zelenoj, svetoj islamskoj boji, surat iz "Korana" i mač za odlazak u džihad.

Zato plovimo uz zapadnu obalu. Ali, letanje zbog vetra često nas donese na sredinu ovog uskog mora: širokog svega stotinak morskih milja! (oko 200 kilometara).

Tako u noći između 14. i 15. novembra "češemo" usamljeni svetionik Abu el Kizan ili Dedalus, sagrađen u vreme kada je Suecki kanal bio najvažnija arterija pomorskog saobraćaja. Sada tu živi posada od pet Egipćana koje snabdevaju svaka dva meseca, a smenjuju dva puta godišnje.

Abu el Kizan je nasred brodske pruge, pa viđamo i po nekoliko velikih brodova u isto vreme. Naravno, svi nam presecaju put: oni hitaju pravo na jug ili sever, dok mi, košajući, sečemo talase ovog teškog mora po dijagonalama 300- 320 stepeni, s jedne i 40-80 stepeni, s druge strane.

Jedrenje letanjem oštro uz vetar liči na uspinjanje uz strmu, klizavu uzbrdicu. Potrebno je biti filozof, smatrati da vreme nije značajno, da je beskonačno rastegljivo. Što više "grizemo" prema severu, to je vetar jači, hladniji, talasi veći.

U zoru se Goga pojavljuje u usedu da smeni Đoku. Jutarnji dijalog:

- Au, koliki talasi!

- Pravi se da ih ne vidiš - kaže zamrznuti Đoka, kapuljače nabijene na nos. - Gledaju u klupu, ne u more!

Deset dana na teško nagnutom brodu koji stenje i brekće boreći se sa vetrom, talasima, protivstrujom. Hodamo po bokovima kao muve po plafonu. Neka vrsta treninga za kosmonaute!

Najzad prelazimo dvadeset šesti stepen geografske širine. Na boku je prva veća egipatska luka, El Koseir, terminal za ukrcavanje fosfata.

Još samo 42 morske milje do Mina-Safage u kojoj ćemo stupiti na tle Misira.

Srboljub KOJADINOVIĆ