Nožica, razmeđe Bratonožića i Vasojevića, nedaleko od mesnog centra Lijeve Rijeke, na kojem je nedavno obnovljena crkva posvećena svetom Arhangelu Mihailu, predstavlja neku vrstu "južne kapije" plemena vasojevićkog. To je ujedno i spomenik Vasu, rodonačelniku ovog, kako se smatra, najvećeg i najbrojnijeg južnoslovenskog plemena, koje se prostire "od Nožice do Lješnice", odnosno odatle do Čakora i obronaka Prokletija i Peštera na jednoj i Bijelog Polja i reke Lješnice na drugoj strani.

Stanislava Milošević sa četvorogodišnjim sinom Borislavom

I tu i u celom ljevorečkom kraju, sve do Mateševa, sada je više spomenika, više kuća i kućišta, nego ljudi, onih koji u se tu savili i stalno žive, koji su ostali "da pletu kotac gde im je i otac". Ostali uglavnom starci, da broje dane i čekaju leto kad ovamo na odmor nagrnu mlađi i oni koji su odavde otišli niz beli svet, tamo gde se lakše i lepše živi. Tada ožive mnoge nove kuće i vikendice, posebno na poznatom letovalištu Veruša i niz dolinu Tare - nekoliko letnjih meseci, pa sve ponovo opusti u utone u čamotinju.

Ogranak Vasojevića

A stvarnim centrom, korenom i rasadnikom najvećeg broja Vasojevića smatra se selo Lopate, mala zaravan iznad Lijeve Rijeke na putu prema Mateševu i Kolašinu. Po predanju, tu na Lopatama se nastanio Rajo, najstariji od tri Vasova sina i od njega potiče najbrojnija grupacija Vasojevića koju profesor dr Radoslav Jagoš Vešović u svojoj knjizi "Pleme Vasojevića" deli na tri podgrupe - Lopaćane, Dabetiće i Kovačeviće.

Po Vešoviću, Lopaćani su Raketići, Radulovići, Popovići (odnosno Vešovići), Marsenići, Vulevići, Bojovići, Đukići, Miloševići, Velidžiknići, Čukići, Golubovići, Lalevići, Rajičevići, Ivanovići, Novovići, Vasovići, Pavićevići, Dragovići, Mikovići, Neradovići, Aleksići, Vukašinovići, Spasojevići, Stojanovići, Stojkovići, Vukićevići, Boričići, Labani, Mijovići, Radunovići, Radivojevići, Vukanići, Ugrenovići, Jelići, Perovići, Mirkovići, Ivanovići, Kikovići, Karadžići, Sakovići, Folići i Zulevići.

Na Lopatama, na jednom brežuljku pored glavnog kolskog puta, podignuto je nekoliko spomen-obeležja sa kojih se, recimo, saznaje da se odatle "iz viteškog soja Vasojeva, od junačkog bratstva Karadžića", vinulo jato sokolova "put Drobnjaka, put plemena jaka", odnosno da su se preci hromog genija iz Tršića Vuka Karadžića odavde odselili u Petnjicu, a odatle se stanili u dolinu Jadra. Na sivoj mermernoj ploči drugog spomenika, podignutog pre pet godina, piše: "Milošu Markovu, rodonačelniku bratstva Miloševića, zahvalno potomstvo".

Od te loze doskoro je najznameniji bio knez Nikola Milošević, poznatiji kao Nikola Konsul (živeo u prvoj polovini devetnaestog veka), za kojeg njegov biograf Radomir Guberinić piše da je bio visoki ruski oficir i vojni ataše u Carigradu, glavni inženjer Knjaževine Srbije i prvi projektant puta Beograd - Bar, turski general, engleski konzul, osnivač prve srpske škole u Turskoj, putopisac, pesnik, rodoslovik i kartograf, Evropljanin sa četiri državljanstva koji je govorio trinaest jezika, osnivač i prvi knjaz Knjaževine Vasojevića... Ubijen je 1844. godine u Zagarču, na putu prema Cetinju, a zasedu mu je, navodno, pripremio tadašnji crnogorski gospodar Petar Petrović Njegoš, kome očigledno nije godila tolika popularnost Nikole Miloševića.

U novije vreme, međutim, slava Nikole Konsula je pala pomalo u zasenak pojavom drugog glasovitog izdanka iz ove vasojevićke bratstveničke loze - Slobodana Miloševića, doskorašnjeg predsednika Jugoslavije, a sada verovatno jednog od najpoznatijih zatvorenika na svetu.

Rodno ognjište Miloševića od kojih potiče Slobodan nalazi se u selu Uvač u dolini Tare, na levoj obali, kojih desetak kilometara dalje od Lopata prema Mateševu. Tačnije, malo niže od "glave" Tare, odnosno mesta gde se sastaju Veruša i Opasanica i odakle počinje Tara, sa asfaltnog puta se odvaja na levu stranu srčanik koji vodi u selo Uvač i Tuzi Ljevorečke. Imanje Miloševića je bilo u zaseoku Čestogaz, koji je dobio ime po istoimenom potoku, malenoj levoj pritoci Tare, koja umereno vijuga kroz zelene lugove. Kuća Slobodana Miloševića, odnosno njegovog oca i predaka, bila je na mestu zvanom Vučetin kamen.

Praunuk za predsednika

U starom, oronulom šljiviku, na rubu širokog luga koji se na nekoliko hektara prostire pored potoka Čestogaz, sada stoji samo zidina, zarasla u kupinu, na kojoj se ugnezdila neminovna zova. Tu gotovo četrdeset godina nije kročila ljudska noga niti zadimila vatra. Imanje je prodato, u blizini je podignuo nekoliko lepih kuća, ali su i one, pogotovu u ovo doba godine, uglavnom zatvorene. Tako, samo onaj ko zna i namernik koji ima malo sreće da sretne nekoga od meštana može doznati da je sa tog kućišta ponikao čovek čije će ime nesumnjivo ostati zapisano u istoriji poslednje decenije minulog veka.

Slobodan Milošević

Tek dva-tri kilometra dalje, kada se krivudavim i izlokanim krčanikom stigne do Tuzi Ljevorečkih, odnosno na prevoj Goška glavica, prekrasni vidikovac na oko 1.200 metara nadmorske visine, odakle puca pogled na dolinu Tare i Komove na jednoj i Rovca i Moraču, odnosno Maganik, Stožac, Tali i Kapu moračku na drugoj strani, sreće se nepobitni beleg Miloševića. Na lepo uređenom i ograđenom groblju, na jednom obeležju od crnog mermera, ispod uklesanog lika stamenog čoveka, piše: "Ranjena srca, sa bolom u duši, dragom bratu i ocu, profesoru Svetozaru Miloševiću (1907-1962), u znak trajnog sjećanja podižu ovaj spomenik sestra Darinka i sinovi Borislav i Slobodan".

U Tuzima Ljevorečkim, selu u kojem je nekad živelo više od pedeset domaćinstava, koje je doskora imalo i školu, sada stalno živi samo dvoje staraca - šezdesetpetogodišnja Savna Đukić i osamdesettrogodišnji Mitar Milošević, dalji rođak Slobodana Miloševića.

- Meni mladost u neradost prođe, pa se evo pod starost odmetnuo u ove nedođije da živim kako mi je drago - veli Mitar, krepki starac, jedan od najstarijih Miloševića, koji samuje u lepoj, novoj kući i još se bavi lovom.

Ne govori mnogo o sebi i svojim uspomenama kad je kao mladić uzeo pušku i pošao u partizane, a pogotovu ne o mukama golootočkim koje je takođe preturio preko glave.

- Ja sam sa Slobodanom na šesti ili sedmi pas, ali je to kod nas blisko i veliko svojstvo. I ne otkad je postao vladar, i ne manje sad kad je dopao robije. A znaš kako je: sve vrijeme i donosi i odnosi. I njemu vrijeme donijelo da bude predsjednik Jugoslavije, ma imalo mu po kome i doći. To je praunuk glasitoga Mirka Radonjina Miloševića, velikog pametara, pod čijim se šljemenom izleglo jato biranijeh i pribranijeg ljudi i junaka, ne samo u ovom selu i ne samo u Vasojevićima. A bio je oženjen dobrom i od dobroga Joknom, ćerkom Miloša Radonjina Vlahovića iz Radigojna kod Kolašina. Takvo ime je, kažu, dobila po tetki Jokni, očevoj sestri, koja je rodila jednog od najglasitijih Vasojevića, vojvodu i senatora crnogorskog Miljana Vukova Vešovića.

Mirko Radonjin Milošević je imao pet sinova: Miliju, Iliju, Simeuna, Đorđija i Jevrema i od svakoga širok trag ostao, sem od Jevrema koji je umro kao momak. Milija kao mladić od nepunih osamnaest godina otišao u boj na Vučji do i vratio se sa zlatnom Obilića medaljom na prsima koje će kasnije okititi s još nekoliko visokih odličja, a Ilija sa još sedam Miloševića zauvek ostao na okrvavljenim žicama utvrđenog Skadra za čije je oslobođenje 1912. godine uzaludno izginulo dvanaest hiljada Crnogoraca.

-Vojnik i junak bio i Simeun Mirkov, đed Borislava i Slobodana Miloševića - kazuje dalje Mitar. - Prvo kod kralja Nikole, a poslije i u bivšoj Jugoslaviji. Dogurao do čina kapetana prve klase. Imao i on dva sina, Svetozara i Dimitrija, dvije delije u hiljadu da ti ih oko ugrabi, posebno mlađi Dimitrije. Bio zazvršio pravni fakultet 1931. godine otišao u vojsku u Sarajevo. Tamo se nešto razboli i naprečac umre. Takve žalosti ni prije ni poslije nije zapamćeno u ovom dijelu Vasojevića, za dvije godine u ova dva sela niko veselja ne učinje, a ljudi od žalosti bili poskidali i zvona i čaktare sa ovaca.

Sinovi retki gosti

Stariji Svetozar - bio 1907. godište - nižu gimnaziju je završio u Beranama, srednju bogoslovsku na Cetinju, a Teološki fakultet u Beogradu.

- Nikad, međutim, nije službovao kao bogoslov, već kao profesor. Prvo na Cetinju, posllije u Danilovgradu, đe se, mislim i oženio učiteljicom Stanislavom, rodom od uglednog bjelopavlićkog bratstva Koljenšića - seća se Mitar Milošević. - Poslije je jedno vrijeme službovao i u Nikšiću đe se pričalo da ljepšega para pljacom nikšićkom ne gazi od Svetozara i Stanislave Milošević. Tu im se 1936. godine rodio sin Borislav, a onda su jedno vrijeme živjeli i radili u Kosovskoj Mitrovici. Drugi svjetski rat ih je zatekao u Požarevcu, đe im se te 1941. rodio i drugi sin Slobodan i đe je Stanislava sa đecom poslije provela cio Drugi svjetski rat.

Svetozar Milošević je gotovo ceo Drugi svetski rat bio u internaciji, a po povratku je došlo do nekog bračnog nesporazuma i razlaza: Svetozar se vratio u Crnu Goru i kao profesor zaposlio u Bijelom Polju, a Stanislava je sa decom ostala u Požarevcu:

- Radni vijek je završio u Srednjotehničkoj školi u Titogradu, kao profesor ruskog jezika. E tada smo se više viđali i družili, iako je on bio od mene i mnogo stariji i školovaniji. On je tada najviše slobodnog vremena provodio tu na Vučetinom kamenu, kod sestre Darinke, čitajući i šetajući. Kad mu se sestra udala i kad je ostao sam, jednoga dana, 1962. godine kazaše da se ubio. Nijesam se iznenadio niti pomislio da je to učinio iz kukavičluka, da je to znak slabosti, jer sam ga toliko puta čuo kako je zborio: budale žive dok im je suđeno, a pametni dokle žele... Sinovi su mu rijetko dolazili, ja koliko pamtim, svega dva ili tri puta. I na sahrani mu je bio samo stariji Borislav, jer se, koliko mi se čini, Slobodan zetekao neđe u inostranstvu, Americi ili Engleskoj. Poslije su mu, eno, zajedno sa tetkom, lijep spomenik podigli - završava svoje sećanje Mitar Milošević koji ne želi da komentariše to što se sada dešava sa Slobodanom Miloševićem. Sve je to, kaže, politika i u sve to on ne veruje.

Krut i nepopustljiv

U povratku, u dolini Tare, na desnoj obali, naspram kućišta Slobodana Miloševića, zatekli smo i sedamdesetjednogodišnjeg Mihaila Miloševića, penzionisanog učitelja, njegovog za pas-dva još bližeg rođaka:

- Boro je češće dolazio kod oca i ovdje smo mnogo više znali o njemu nego o Slobodanu - seća se Mihailo. - On se rano vinuo u svijet politike i dogurao do viskog položaja u jugoslovenskoj diplomatiji. Bio, čini mi se, stručnjak za istok. Slobodana sam posebno upamtio kad je dolazio u ljeto 1955. godine, bio je, mislim, tada već gimnazijalac. Bijaše moba, plastimo sijeno tu na jednoj livadi, Međuvode se zove, a on uzeo grabulje i sve ispred plastilica vraća ono sijeno natrag. Neko ga opomenu, a on odbrusi: meni je ovako milije i lakše. Vidio sam već tada da je tvrdoglav i svojeglav i to je, mislim, ono što mu je kasnije, kad je postao predsjednik i veliki rukovodilac, mnogo štetilo, ta krutost i nepopustljivost. No, svejedno, kakav je da je, on je ipak više od deset godina bio državnik kojeg je dugo uvažavao cio svijet, iza kojeg je više puta na glasanjima stalo po pet - šest miliona ljudi, kojeg je i jesenas glasalo oko dva miliona glasača. Zato taj tužni cirkus oko njegovog hapšenja, način kako je to izvedeno, predstavlja najveću bruku i sramotu za sve Srbe i Crnogorce, veliku mrlju na obrazu Srbije, možda veću i od one iz Radovanjskog luga, kada su jednom drugom velikom Vasojeviću, voždu Karađorđu, odrubili glavu i odnijeli je na poklon veziru. Neko je u sadašnjoj vlasti očigledno, u želji da ugodi krvnicima ove zemlje i naroda, zaboravio na onu strašnu narodnu opomenu: kako sudiš - sudiće ti.

Delegacija od petnaestoro Miloševića, Slobodanovih najbližih rođaka iz rodnog kraja, koji sada uglavnom žive u Podgorici, posetila ga je u njegovom domu na Dedinju, 24. marta ove godine, na dan kada je pre dve godine počela NATO- američka agresija na Jugoslaviju. Bilo je to samo nedelju dana pre njegovog hapšenja.

Neki od njih su nam ispričali da je bio vrlo miran kao da ga se nisu ticale sve te silne optužbe koje se iz dana u dan množe, sve teža od teže. Razgovarao je sa njima o običnim, svakidašnjim stvarima i interesovao se za pojedinosti iz rodnog kraja: da li se još kosi Vučetin kamen, može li se kolima do groblja na Goškoj glavici, je li asfaltiran put pored Ćaline kuće...

- Kad bih znao da je tačno išta od onih strašnih priča i optužbi koje mu sada tovare na glavu, da je ubijao i pljačkao svoj narod, ja bih bio spreman da mu sudim - kaže Mišo Milošević, Slobodanov brat od strica, odnosno posle Borislava najbliži rođak. Siguran sam, međutim, da od toga nema ništa i to će se kad - tad dokazati.