Tajni pregovori Josipa Broza i Alojzija Stepinca

Tito mu nudio spas

Nedavno obelodanjeni stenogram prisluškivanog telefonskog razgovora vođe jugoslovenske revolucije i zagrebačkog nadbiskupa otkriva da je Broz u poslednjem trenutku pokušavao da poglavaru hrvatske crkve oprosti suđenje i očekivanu robiju. Sve se događalo u sitnim noćnim satima septembra 1946. godine

Josip Broz Tito i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac - koji je neposredno posle rata osuđen za ratne zločine - sreli su se prvi i jedini put sredinom maja 1945. godine, nedugo posle oslobođenja Zagreba. Bio je to kratak, neformalni susret vojno-političkog rukovodstva nove Jugoslavije sa vrhom Katoličke crkve i Stepincem na čelu.


Josip Broz: "Da sam ja nadbiskup, ne bih nastojao da postanem kardinalmučenik, nego kardinal Rišelje"

Broz je tom prilikom lamentirao o bratstvu i jedinstvu, pobedi nad fašizmom, izgradnji zemlje... Visoki prelati zagrebačkog Kaptola nemo su ga i nezainteresovano slušali, pa se Tito sa svitom ubrzo pokupio.

Stepincu je već tada bilo jasno da mu se s dolaskom nove vlasti ne piše ništa dobro. Zbog mnogobrojnih masovnih zločina počinjenih tokom rata u ime crkve i katoličke vere, gnev naroda bio je sve veći. Hapšenje je bilo samo pitanje dana.

Međutim, ako je suditi prema sačuvanom i tek nedavno obelodanjenom stenogramu (prisluškivanog) telefonskog razgovora Tita i Stepinca, Broz je, čini se, pokušao da u poslednjem času spase nadbiskupa dugogodišnje robije. Septembra 1946. u gluvo doba noći telefonom je probudio Alojzija Stepinca...

"Dobro veče, gospodine nadbiskupe", počeo je Broz, pozdravljajući prvog pastira Crkve kod Hrvata.

"Dobro veče", hladno je uzvratio Stepinac.

"Ovo ide sve gore i gore" nastavio je Tito.

"Da, sve je gore i gore" složio se nadbiskup.

"Čujem za neke demonstracije protiv Vas. Ne daju Vam da obilazite župe. O čemu se radi", zainteresovano će Broz.

"Ne samo to. Već su mi razbili sva stakla na autu. I mene su jednom prilikom ozledili. Svuda mi prete kamenovanjem. Parole i da ne spomnjem: ,Smrt Stepincu’, ,Ratnog zločinca na sud’ i tome slično", jadao se Stepinac.

"Ali Vas u Zagrebu ostavljaju na miru", pomirljivo će Tito.

"Nije tačno. Nisam više siguran ni onih nekoliko metara od nadbiskupskog dvora do Katedrale. Zaleću se i u sam dvor. Svaki čas na hodnicima srećem neke čudne ljude", nastavio je da se žali nadbiskup.

"To ne valja. To stvarno ne valja", uzvratio je Broz.

Stepinac ništa nije rekao. Tito je nastavio:

"Pa, šta onda da radimo, gospodine nadbiskupe?"

"To je bar jednostavno. Naredite svojim ljudima da me ostave na miru!"

"E, pa nije to tako jednostavno. Kada počne masovni protest, ne možete ga tek tako obuzdati. Ja, naravno, imam dosta autoriteta kod članova Partije i SKOJ-a. Ali, u narodu? Ovaj je narod pretežno pravoslavan, a svi pravoslavci o Vama misle da ste... da ste ono što oni misle", petljao je Broz.

"Možda poslušaju neki drugi autoritet. Dajte da novine objave ono što mi je pisao Draža Mihailović. Vrlo lepo pismo. Puno najvećeg poštovnja", hvatao se za slamku Stepinac.

"Taman posla" planuo je Broz. "Tek smo ga streljali. Izgledalo bi da se povampirio u liku svetog Save. Kod Srba ne bih dobio na popularnosti, a svoje simpatizere bih izgubio. Ne bih vam preporučio da se to pismo čita u vašim crkvama".

"Katoličkim vernicima takvo štivo i ne treba. Oni meni veruju", uzvratio je Stepinac.

"Dobro, na čemu smo onda stali?! Šta mogu da učinim za Vas", prešao je Tito na drugu temu.

"Pa možete mi bar reći kada će da me uhapse. Ljudima oko mene ova neizvesnost troši živce", ironično je primetio nadbiskup.

"A ko Vam kaže da morate u zatvor? Jugoslovensko vazduhoplovstvo stoji Vam na raspolaganju. Za dva sata bićete u Rimu, samo ako želite", velikodušno je ponudio Tito.

"Hvala, ali Sveta stolica ne vidi nikakvog razloga da me miče sa mesta na koje me je postavila. Moja lična osećanja kod toga potpuno su nevažna".

"Ma, slušajte, Stepinac. Molim Vas, pažljivo me slušajte! Obojica smo iz istog, tvrdoglavog, kraja. I ne bih rekao da smo mačiji kašalj. Ja sam pravi ateist. Kao takav ne samo da ne verujem nego ne verujem ni da drugi veruju. Ne verujem ni papi kad kaže da Bog postoji, a kako bi onda verovao nižim popovima. Oni direktno lažu narod. Ali, Vi ste nešto drugo. Vi verujete. Jednom prilikom sam Vas video i odmah osetio da iz Vas zrači nešto posebno. Zato Vas i poštujem. Voleo bih da i Vi mene poštujete. Nemam zle namere prema veri..".

"Politika je trenutna, država je trajna, a Crkva je večna kategorija. Zapamtite taj redosled: trenutna, trajna, večna..". počeo je da filozofira nadbiskup.

"E, pa sad. Ja ne znam dobro crkvenu istoriju, ali kažu mi moji saradnici da Vašu biskupiju nije osnovao večni papa nego trenutni kralj i trajna mađarska država", podrugljivo je primetio Tito.

"Pozdravite monsinjora Ritiga. To Vam je sigurno on ispričao. On Vam daje savete, zar ne? Moj župnik - Vaš partizan! Dobro Vam je rekao. Zagrebačku biskupiju zaista je osnovao sveti kralj Ladislav".

"A je li posle bio i neki biskup kojeg je kralj najurio, pa je pobegao u Rim?", nastavio je Broz.

"Da, blaženi Augustin Kažotić. Došao je u sukob sa Robertom Anžuvinskim, ali nije otišao u Rim nego u Avinjon jer je tada i papa bio u progonstvu".

"Dakle", zadovoljno će Broz, "papa se uredno vratio u Vatikan, a biskupski emigrant je postao svetac. To Vam ništa ne govori, gospodine nadbiskupe?"

"Govori, kako da ne. Vi mi indirektno dajete nadu da ću, ako vam se maknem sa puta, postati svetac. Obećavate mi nešto što je u rukama svetog Oca".

Tito je prešao preko ove Stepinčeve primedbe i prešao na drugu temu: "Morate znati, nadbiskupe, da Vam život neće biti lak bez obzira da li ostanete ovde ili odete. Ako ostanete, bićete optuženi za zločine. Ako odete, za Vama će krenuti direktiva: "Stepincu pakovati" i stvarno će doći do pakovanja bez granica. Od Vatikana ćemo službeno tražiti Vaše izručenje, ali nećemo prekidati diplomatske odnose. Svetska reakcija će vas naravno braniti, ali ni izdaleka ne onako kao da Vam ovde sudimo".

"Nemam šta da kažem. Odlučiću po savesti. Crkva je sada moja jedina briga", rezignirano je uzvratio Stepinac.

Ali, Tito nije popuštao:

"Kada biste Vi napustili zemlju, brzo bi Vam se našao naslednik. Možda bi taj novi nadbiskup bio sličan Vama, ali mi ćemo, ako to budemo želeli videti samo razlike..".

"Dirljiva je Vaša briga za verski život", podrugljivo je primetio Stepinac "Bilo bi, ipak, poželjno da se klonite svojih kombinacija. Vi ne smete biti pripušteni odlučivanju o crkvenim stvarima. Kada biste Vi birali biskupe, zna se ko bi ih birao..".

"Mislite, Sotona?"

"To ste Vi rekli", mirno će Stepinac.


Stepinac je tražio da se objave pisma koja mu je pisao Draža Mihailović

"Slušajte, nadbiskupe", nastavio je Broz. "Kada smo lane imali onaj sastanak sa vrhom Katoličke crkve, ja sam Vam jasno i glasno rekao da sam Hrvat i katolik. To je shvaćeno kao demagoška fraza. Ja sam kako rekoh, ateist. Ali, ima katoličkih ateista, pravoslavnih, muslimanskih... Isto tako ja sam do srži Jugosloven, hrvatski Jugosloven. Ja Vam to kažem jer ne želim da katolička vera i hrvatska nacija pretrpe bilo kakvu štetu koju bi neke druge nacije i religije mogle da stave na svoju štednu knjižicu. Sve mora da bude ravnomerno podeljeno, lepe i ružne stvari. Inače će se narušiti ravnoteža Jugoslavije..".

"Pričate o nečemu čega nikada nije bilo, niti će biti. Ravnoteža? Koliko je u bivšoj Jugoslaviji bilo Hrvata ministara? Jedan posto. A generala? Manje od jedan posto. Koliko je tek bilo..".

"Znam, znam, sve znam", prekinuo je Tito Stepinca. "Često razmišljam da li je nakon toliko krvi bilo uopšte potrebno obnavljati ovu nesrećnu državu. Verujte mi, optuženi Stepinac... pardon, izvinite krivo sam se izrazio!"

"Ništa, ništa. Moram se privikavati", zajedljivo je primetio nadbiskup.

"Verujte mi, dakle, gospodine nadbiskupe, da sam sve učinio kako se u novoj Jugoslaviji ne bi ponovila velikosrpska tamnica naroda. Svaki narod na ovim prostorima dobio je svoju republiku, čak ni ako je nije zaslužio, pa ni previše tražio. U svim republikama dao sam vlast kadrovima koji su vaspitavani u duhu proleterskog internacionalizma i koji su se dokazali kao zakleti neprijatelji svakog nacionalizma. Pa ipak, osećam kako jugoslovenska politička vaga nema ravnotežu. Na jednoj strani imamo srpsku državničku tradiciju sa velikim političkim iskustvom i neutaživim nacionalnim apetitom, a na drugoj strani je pet iskompleksiranih, zbunjenih nacionalnih subjekata nenaviklih na vlast i moć. Oni preplašeno čekaju da ja prestanem fijukati bičem pa da se Srbija osili, a oni se dadu u beg. Ne znam, zaista, šta čeka moje narode kada mene jednog dana ne bude".

Stepinac je malo ćutao, a zatim, ipak, rekao:

"Naslušao sam se ja takvih priča i od prethodnih vlastodržaca. Kada sam rekao da je država trajna kategorija, nisam mislio ni na kakvu Jugoslaviju. Ona je uvek nešto trenutno, kao isključivo politička tvorevina".

"E, vidite", živnuo je Broz, "ja ću biti drugačiji od bivših vlastodržaca. Želim državu koja će funkcionisati po automatizmu, a ne po nečijoj volji, pa ni mojoj. Sada u FNRJ imamo šest republika, ali sa lažnom i prisilnom harmonijom. Bez moje budnosti brzo bi došlo do raspada sistema. Zato sam mislio i mislio i napokon - smislio: kako bi bilo da u ovu zajedenicu uguram i sedmu republiku - Bugarsku! Među ljudima, kao i među narodima, uvek lošije funkcionišu susedski od prekosusedskih odnosa. Šta kažete na to? Hoće li i dalje ustaše da budu hrvatska moda?"

Stepinac ništa nije komentarisao, a Broz je nastavio:

"Naravno, Vi ćutite, ali saznaćete uskoro, ma gde bili, da je nastala divna i moćna zemlja od Jadrana do Crnog mora, od Drave i Dunava pa skoro do Olimpa..".

"Ako sam Vas dobro razumeo, u toj novoj državi biće i dve autokefalne pravoslavne crkve. Dosta neobično", zaključio je Stepinac.

"Šta dve? Tri!", uzbuđeno će Broz. "Možda i četiri. Biće s vremenom i makedonska, crnogorska crkva. Nije vrag da se toga bojite. Kakva je to šansa za jednu dinamičnu crkvu kakva je katolička da se poigra s tim bradonjama koji već hiljadu godina spavaju snom ikona. E, da sam ja nadbiskup. Ne bih nastojao da postanem kardinalmučenik nego kardinal Rišelje! Za njega kažu da je sagradio evropski poredak velike ravnoteže tako što je huškao protestante protiv najvećih katoličkih vladarskih kuća..".

Stepincu je, očigledno, bilo dosta razgovora sa vođom jugoslovenskih naroda i narodnosti:

"Oprostite, gospodine predsedniče. Ja moram na spavanje. Sutra u zoru vreme mi je za misu. Pre hapšenja..".

Posle toga Stepinac je Brozu jednostavno zalupio telefon. Broz se u čudu obratio jednom od saradnika:

"Izgleda da se nadbiskup nešto uvredio. Čudan čovek. Uopšte ne razume politiku. Ne zna da ću ja možda postati mučenik pre njega. Moskva se još nije izjasnila o mojoj ideji o Balkanskoj federaciji. Dimitrov je pesimist. Misli da smo gotovi..".

Priredio: Davor SOHA