Obaška omaška

Kako je i sam gospodin Veljko Topalović naglasio u svom reagovanju na moj napis o fototipskom izdanju "Miroslavljevog jevanđelja", ovu najstariju i najslavniju srpsku knjigu prate mnogobrojne nedoumice, sporenja i pogreške koje se provlače čak i u enciklopedijskim, naučnim odrednicama o njoj, što je, verovatno, i razumljivo ako se imaju u vidu njena više od osam vekova duga istorija, vrtložna olujna vremena koja je pretrajala i slomovratni putevi kojima je doprla do nas.

Protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić govori na svečanoj promociji "Miroslavljevog jevanđelja" u Kotoru

Dodaju li se tome i neizbežne omaške, kakvih se nekoliko potkralo i u mom napisu, eto dovoljno razloga da se ovoj svetoj knjizi iznova vraćamo, dopisujemo, raspravljamo i ispravljamo njenu istoriju, da to bude podstrek i drugima, jer ni sve tvrdnje gospodina Topalovića se ne mogu uzeti zdravo za gotovo, pošto ima i drugačijih viđenja i tumačenja nepoznanica vezanih za "Jevanđelje".

To što sam napisao da je srpski kralj Milan Obrenović 1896. godine u Hilandaru dobio na poklon "Miroslavljevo jevanđelje" mislim da je toliko očigledna omaška da mi se činilo besmislenim i da je ispravljam, jer ko iole poznaje istoriju Srbije zna da je kralj Milan osam godina ranije abdicirao u korist svog mlađanog naslednika Aleksandra, a ko je malo bolje zagledao potpis ispod stare fotografije - svedočanstva o boravku srpkog kralja u Hilandaru - <Đp>koja prati moju priču, mogao je da pročita da je rač o Aleksandru, a ne o Milanu Obrenoviću.

Sličnog karaktera je i zamena imana jednog od priređivača fototipskog izdanja Dušana Mrđenovića (zbog čega se i javno izvinjavam gospodinu Mrđenoviću), a razlika u podatku o formatu knjiga je čista štamparska greška i siguran sam da su samo gospodin Topalović i oni koji se tako pomno bave "Jevanđeljem" zapazili da su ga "skratili" za deset santimetara.

Nije mi, zaista, bilo poznato da su priređivači takozvanih "Porfirijev list" iz "Jevanđelja", koji se čuva u Petrogradu, fotografisali ("njegovu prednju i zadnju stranu", kako naglašava gospodin Topalović), pa ga potom sa fotografije skenirali i uneli u ovo fototipsko izdanje knjige, a zaključak da je reč o osamdeset trećem listu izvukao sam na osnovu enciklopedijskih podataka da je Porfirije Uspenski, ruski sveštnik, svojevremeno iz "Jevanđelja" ukrao 165. odnosno 166. stranu -<Đp>dakle 83. list.

U želji da u jednom popularnom novnskom napisu sažmem burnu osmovekovnu istoriju ove čudesne knjige, kako to korektno primećuje i sam gospodin Topalović, potkrale su se i neke druge nepreciznosti i nedorečenosti, ali ne mislim da su one u krajnjem mogle bitnije uticati i čitaoce zavesti na pogrešne zaključke. Jer, recimo, ne mislim da je za široku čitalačku publiku, sa skromnim ili najosnovnijim predznanjima o ovoj knjizi, mnogo bitno da li je Nikola Pašić, kao predsednik srpske vlade, 1915. godine, uoči odstupnice preko Albanije, u Beogradu ili Raškoj, lično naredio da se "Jevanđelje" čuva kao zenica, ili je to preneo na svoje potčinjene službenike, kako ga je sačuvao iguman Platon Milojević, odnosno gde je i kako pretrajalo Drugi svetski rat i kojeg dana je tačno 1945. godine konačno počinulo u vitrini Narodnog muzeja u Beogradu. Za sve te detalje bi trebalo mnogo više prostora nego što to dopušta jedan novinski napis. Uostalom, priređivači su uz fototipsko izdanje "Jevanđelja" objvili i dve zasebne knjige o njegovoj istoriji i njegovim umetničkim vrednostima i ne verujem da im je pošlo za rukom da dokrajče priču o njemu.

Sve ostale tvrdnje i ukazivanje gospodin Topalović će, ipak, morati da raspravi sa onima koji su se i pre njega pomno bavili "Jevanđeljem", pomnije možda i od njega a kamoli od mene, a tu su i receznenti ovog prvog komletnog fototipskog izdanja u svemu vernog originalu knjige, zatim promoteri i svi ostali koji doprinose da svet sazna što više o ovom veličanstvenom spomeniku, obelisku naše duhovnosti i kulture. Uveren sam da je i moj tekst u celini bio najdobronamerniji pokušaj da tome doprinesem.

Budo Simonović

Dragoceni saveti, ali...

U zdravstvenim ustanovama lekari nemaju vremena, a ni obavezu da nama starim bolesnicima objašnjavaju uzrok i sve ostalo u vezi sa bolešću i lekovima koje pijemo. Zato mislim da je vaša nova rubrika "Vi pitate, VMA odgovara", pun pogodak jer je mnogim bolesnicima iz zabačenih krajeva ovo jedini način da dobiju savet vrhunskih stručnjaka.

Pretpostavljam da specijalisti VMA nisu zahtevali da ispred svakog cenjenog odgovora stavite njihovu fotografiju. Ako jesu, stvarno mi to ne smeta nimalo samo mislim da tim postupkom treba da udostojite i prof. dr Gradimira Stojanovića koji već godinama obaveštava nas o svim najnovijim dostignućima iz oblasti medicine i daje vrlo iscrpna uputstva i savete u rubrici "Medicina".

Poznajem mnoge koji godinama od minimalne penzije odvajaju za "Ilustrovanu" baš zbog saveta i preporuka profesora Stojanovića i zato ne razumem zašto bi samo lekari sa VMA imali pomenutu privilegiju.

S poštovanjem,
Darinka Stanisavljević,
Niš

Učiteljica puna mržnje

Dolazeći nedavno na sastanak sa predstavnicima opštine Petrinja, Ratimir Čačić, ministar graditeljstva, obnove i povratka, među prisutnima je zapazio i Gordanu Dumbović, učiteljicu po struci, trenutno na dužnosti dogradonačelnice Petrinje kao kadar Hrvatske stranke prava, koja je na nedavnim lokalnim izborima osvojila poverenje najvećeg broja građana ovog grada, a riječ je o doseljenim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, i tom joj je prilikom rekao:

- Iš! Marš vani!

Zašto je ministar Ratimir Čačić dogradonačelnicu Petrinje na ovako neprikladan i grub način udaljio sa sastanka pojasnio je na nedavno održanoj konferenciji za novinare, na kojoj je emitovan snimak njenog nastupa na Radio- Petrinji, koji je plaćen novcem Hrvatske stranke prava. Riječ je o šovinističkom govoru koji ne bi smio proći bez sankcija.

- Niti jedan manjinac, srpski Ciganin, neće imati mira ni u Petrinji, niti igdje u Hrvatskoj gdje i jedna majka ili dijete ubijenog Hrvata hoda - prve bile su riječi Gordane Dumbović na Radio-Petrinji.

Ceo govor je pun mržnje prema manjinama i ljudima koji nisu katoličke vjere. Pominjući i imena nekih Srba, pa i navodno jednog svog prijatelja, Gordana kaže:

- E, Branko, nećeš moći živjeti kao svi ostali, dok i jedan pravaš živi na ovom području, dok i jedan Hrvat diše svojim plućima i hoda po ovoj zemlji!

Zanesena svojom mržnjom prema Srbima, ona ide dalje pa kaže i ovo:

- Oni četnici su bolesnici, žele sudjelovati u vlasti, živjeti kvalitetnije, odnosno, kako bi ovi domaći rekli "bezbednije", no krasno, još da im to omogućimo, od nas ne bio ostalo ni spomena. Razumijem neke stranke koje se ne izjašnjavaju grubo protiv manjinaca, to su oni koji su na bilo koji način povezani sa njima: rodbinski, bračno ili prijateljski. Jednom su imali priliku pokazati svoje lice, ali nikada više!

Tokom trajanja emisije iz studija Radija-Petrinje emitovana je i domoljubna glazba, da bi se Gordana Dumbović pripremila na nove poruke od kojih se ljudima ledi krv u žilama. Obavještavajući javnost da je 1990. godine bila trudna, obrušila se na svoje, navodno srpske prijatelje, koji su je izdali ne rekavši joj šta će se njoj i njenom hrvatskom narodu uskoro dogoditi. Dodala je da je istjerana sa svog ognjišta samo u papučama i nastavila:

- Fičure moj, vrazi će ti trgati kosti za sve moje boli i boli moga naroda. Milorad Pupovac želi pomirit sve ljude da žive u miru. Možda bi u Požarevcu to uspio, ali u Petrinji nikada. Mi možemo sa svima, osim s nekrstima, jer vjera i vrag ne idu zajedno. Očistit ćemo Hrvatsku od smeća, i ne daj bože da nas četnici opet kolju. Neki su to dopustili, a mi nećemo!

Svoj stav o Srbima u Hrvatskoj Gordana Dumbović je izrekla ovom rečenicom:

- Jadan je Srbin koji se vratio iz majčice Srbije. Niti je čovjek, niti životinja! Životinja ne zaslužuje takvu usporedbu sa njima.

Ratimir Čačić je zastražio preko podružnice Hrvatske narodne stranke u Petrinji da se pokrene postupak protiv Gordana Dumbović zbog šovinističkog i asističkog nastupa putem medija i da se preispita njen rad u osnovnoj školi "Davorin Trstenjak" u Hrvatskoj Kostajnici, gdje ova žena podučava i hrvatsku i srpsku djecu.

Od Vladimira Ikšića, direktora osnovne škole "Davorin Trstenjak", inače visokog lokalnog funkcionera HDZ-a, Ivan Varva, zamjenik ministra prosvjete i sporta, već je zatražio da ga pismeno obavjesti da li, je na račun učiteljice Gordane Dumbović bilo prigovora na njen rad s djecom, da li je postupala suprotno načelima struke i nastavnom programu, zatim nacionalnom programu odgoja i obrazovanja i drugim dokumentima Ministarstva prosvjete i sporta, jer je nazamislivo da osoba s takvim šovinističkim stavovima, uz to opsjednuta i nacionalnom mržnjom prema manjinskom srpskom stanovništvu u Hrvatskoj, može vaspitavati djecu.

Vladimir Ikšić je trenutno na godišnjem odmoru, ali je u telefonskom razgovoru 10. avgusta novinaru jednog dnevnog lista rekao da ne želi da govori bilo šta o svojoj djelatnici Gordani Dumbović, koja se također nalazi na odmoru. U svemu ovome čudno je da do sada istup petrinjske dogradonačelnice nije reagovao ni općinski državni odvjetnik iz Petrinja niti njegov kolega iz Sisačko-moslovačke županije, pa čak ni državni odvjetnik. Možda će posle konferencije za novinare ministra Ratimira Čačića i zahtjeva podružnice Hrvatske narodne stranke iz Petrinje neko od nadležnih iz pravosuđa konačno pokrenuti postupak zbog teškog kaznenog djela koje remeti međunacionalne odnose u zemlji, što će na određen način štetiti i Hrvatskoj i njenim naporima za ulazak u Evropsku uniju, jer rasizam i nacionalna mržnja nisu dobra preporuka za to.

Dragan Petrović,
Zagreb

"Magnetom protiv bolesti"

Pročitala sam u "Ilustrovanoj Politici" tekst "Magnetom protiv bolesti", objavljen 4. avgusta 2001. godine, u kojem se govori o lečenju magnetima koje sprovodi primarijus dr Dušanka Mandić.

Pošto imam na obe noge izrazito proširene vene, sa dosta bolnim otocima, molim vas da mi date adresu ili bolnicu gde i kada mogu da stupim u vezu i zakažem pregled kod doktorke Dušanke Mandić.

Napominjem da proširene vene sa bolovima imam gotovo tri decenije, sada sam baka i imam 69 godina. Trenutno živim u Pačiru u Vojvodini kao izbeglica.

Unapred zahvaljujem za pomoć.

Baka
izbeglica iz Pačira

Adrsa je: Gostivarska 52, Beograd, a telefoni na koje možete da se obratite doktorki Dušanki Mandić su: 011/473-633 i 011/464-365.

Zašto obmanjivati trubače i čitaoce

(Otvoreno pismo Manojlu Vukotiću, glavnom uredniku "Večernjih novosti")

Obraćam ti se povodom Dragačevskog sabora trubača u Guči.

Već od 1962. godine, od Drugog sabora, znači evo punih četrdeset godina (jubilej), "Ilustrovana Politika" je pokrovitelj Dragačevskog sabora trubača i najboljem trubaču, po oceni stručnog žirija (koji su uvek sačinjavali naši poznati profesori muzike, etnomuzikolozi, dirigenti i drugi), "Prvoj trubi Dragačeva" (kako se ova nagrada zvanično zove), dodeljuje trubu, a najboljem orkestru - bubanj.

Ove dve nagrade "Ilustrovane Politike" bile su, i do današnjeg dana ostale, glavne, zvanične nagrade Sabora u Guči.

Pored ovih nagrada "Ilustrovana" se trudila, i u tome uspevala, da Sabor u Guči učini medijski što atraktivnijim i sadržajno - zabavnijim. Pre, za vreme i posle Sabora objavljivala je naslovne strane i zanimljive reportaže u boji na nekoliko strana. U dva maha je o svom trošku, i pored izdataka za nagrade, dovela u Guču američki trubački amaterski orkestar iz Njujorka "Zlatna usta", zatim Kozački orkestar iz Dona na Volgi, Gradsku filharmoniju od sto članova sa ostrva Krfa, kao i princezu Jelisavetu Karađorđević. Sve je ovo predstavljalo pravu atrakciju i obogatilo ionako bogat sadržaj Sabora trubača.

Nekoliko godina posle "Ilustrovane Politike" pojavile su se "Večernje novosti" i poželele da i one jednom od najboljih trubača daju nagradu - trubu. Odbor Dragačevskog sabora u dogovoru sa "Ilustrovanom" (koja ništa nije imala protiv) odlučio je da se ta nagrada zvanično zove "Truba publike", kako je to i zapisano i danas stoji u zvaničnom aktu - Pravilniku Sabora trubača - kojeg su dužni da se pridržavaju svi učesnici i pokrovitelji.

Vašu nagradu je svake godine dodeljivao žiri publike. Od samog početka, znači tridesetak i više godina, predsednik tog žirija bio je uvek vaš novinar Bora Komad. On bi došao u Guču, doneo trubu i po svojoj volji i nahođenju među posetiocima Sabora birao još dva člana tog žirija.

To bi, normalno, bila i ostala stvar "Večernjih novosti" i Bore Komada da on, brže-bolje, vašu nagradu, zvanično nazvanu "Truba publike", nije odmah, na svoju ruku, prekrstio u "Zlatnu trubu" (iz marketinških razloga), s namerom da na taj način zaseni glavnu i zvaničnu nagradu "Ilustrovane Politike" - "Prvu trubu".

Ta vešto smišljena podvala je prilično uspela jer u našem narodu, nažalost, vlada mišljenje da sve što je zlato to je najvrednije i najbolje. Svi prijateljski, drugarski, kolegijalni razgovori ljudi iz "Ilustrovane Politike" sa Borom Komadom i bivšim glavnim urednicima "Večernjih novosti" da to ne čine jer na taj način grubo obmanjuju svoje čitaoce, trubače pa i sami sebe nisu urodili plodom. Bora Komad i "Novosti" su i dalje terali po svome. Usledilo je i zvanično pismeno upozorenja Odbora Dragačevskog sabora da se "Novosti" imaju držati Pravilnika i svoju nagradu nazivati pravim imenom - "Truba publike", ali ni to nije pomoglo. Komad je i dalje terao po svome.

Nadali smo se, kolega Vukotiću, da će sa tvojim dolaskom na čelo ugledne kuće "Novosti" ova obmana čitalaca i trubača prestati. Verovatno ti za ovu udjurmu i ne znaš.

Ali, na nedavnoj konferenciji za novinare u Beogradu koju su održali predstavnici Dragačevskog sabora trubača pojavo se Bora Komad. Kaže da je zbog pisanja onih njegovih čuvenih političkih komentara, koje je svojevremeno pretočio i u knjigu, posle tvog dolaska za glavnog urednika - skrajnut. I dalje je, kaže, urednik. Sada čita šta druge novine pišu i te napise bira za više inostrano izdanje "Evropske novosti", a da je, što se tiče Sabora u Guči, i dalje - glavni.

U to smo se već sutradan uverili. U<Đp>izveštaju sa te konferencije, između ostalog, stajalo je da će i ove godine "Večernje novosti" na Saboru najboljem trubaču dodeliti "Zlatnu trubu".

Pošto i sam znaš da nije zlato sve što sija, a godinama te znam kao čoveka, novinara i urednika koji iznad svega ceni istinu, bilo bi dobro, i za list korisno, da "Novosti" posle tridesetak godina prestanu da objavljuju ovu laž.

Srdačno,

Bogosav-Boca Marjanović,
novinar

Krinka a ne Vinka

U tekstu Desimira Milenovića "Sa Jevrejima uvek bliski", koji je objavljen u 2221. broju od 11. avgusta 2001. godine, potkrala se jedna greška. Naša nova ambasadorka u Izraelu zove se Krinka Vidaković-Petrov, a ne Vinka, kako je autor teksta napisao. Izvinjavamo se gospođi Vidaković-Petrov i čitaocima.

Redakcija