|
Sudbina izbeglica: ljudi s Avalskog puta bez broja Antići su tužna priča Kada je 10. juna 1999. televizija javila da smo dobili rat, svih osamdeset članova ove mnogobrojne porodice iz Suve Reke je poverovalo da najzad počinje život bez straha. Već sutradan su se našli u koloni s vojskom i policijom na putu ka Beogradu. Stigli su samo do Avale
Božidar Antić je samo dva puta sanjao kuću u rodnoj Suvoj Reci. Ali, zato, skoro svaku noć u protekle dve i po godine sanja "posao". Kako putuje Kosovom i Metohijom i raznoseći "pepsi" i "koka kolu" sreće njemu poznate ljude i s njima razgovara. I Srbe, i Šiptare. Da, sanja i Šiptare. I to lepo. Ne može da zaboravi da se s njima jedno vreme, ipak, dobro živelo. Zavičaj mu je stalno pred očima i kad tumara avalskom šumom. Svaku stazu i drvo ovde dobro poznaje. Tuda je uzduž i popreko špartao davne 1961. kad je služio vojsku. I sad opet. Mada ne s toliko zadovoljstva kao onomad kad je znao gde mu je dom i da će se u njega vratiti. Božidar Antić je izbeglica. Njegova adresa je: Avalski put bb, Beli Potok. Tu, u pansionu "Beograd" živi 121 izbeglica iz Suve Reke. Među njima je osamdesetak članova familije Antić. Pored oronule dvospratnice parkirane su kamp i traktorske prikolice prekrivene ceradom. Tu su i plastična burad s tek izribanim kupusom koja čekaju da ih vredne domaćice naliju s vodom. Svuda okolo su zategnuti konopci s rubljem ispod kojih se spretno provlače razdragana deca nesvesna svoje izbegličke sudbine. Samo su u džemperčićima. Kao da prohladni novembar ovde još nije stigao. Nekoliko starijih žena pazi da mališani zaneseni igrom ne istrče na put. Paze na rublje. Čim se okreneš, neko nešto ukrade. Nikad se ne zna ko će i s kakvim namerama da prođe putem. Suzana, Ana i dve Jovane jure za jednim kučetom. - Cubi!... Eno ga tamo!... Cubi! Za to vreme iz ruku ne ispuštaju kesice sa "smokijem" i "bobi štapićima". Trogodišnja Jovana je sva musava od kiselog mleka. Upravo su im dobre tete i čike to poklonile. Otkad su tu, samo "Grupa 484" na njih nije zaboravila. Reč je o izbeglicama iz Hrvatske koje deci povremeno donose slatkiše, pribor za školu, dovode im frizera u "pansion" da ih sve podšiša. Devojčice i dečaci se posebno raduju svakom četvrtku jer se tada aktivisti ove humanitarne grupe igraju i pevaju s njima, vode ih ponekad u bioskop, pozorište, zoo-vrt, u šetnju Kalemegdanom... Donose i vunicu, pa bake štrikaju džempere. Niko da pomogne Ovde ima pedesetak mališana. Njih dvadeset dvoje ide u osnovnu školu "Vasa Čarapić" u Pinosavi. Udaljena je dve autobuske stanice od "pansiona", ali deca u školu idu peške. Naučili su da se čuvaju automobila. Samo petoro dece je stasalo za srednju školu. Ostali se još zabavljaju igrom. Prošle godine su išli u obližnji vrtić, ali ove, rekli su im, za decu izbeglica nema mesta. - Imamo i dve bebe - hvali se šestogodišnja Ana. - Jedna je moja. Tata je kupio onu prikolicu (pokazuje prstićem prema parkingu), pa tata i ja tu spavamo, a mama i beba u "pansionu"... Peruniki Antić nije do priče. Brižna je nekako i na ivici suza. Sin Nebojša, jedinac, policajac specijalnih jedinica, prethodnog dana je otišao u Bujanovac, na administrativnu granicu s Kosovom. - Plašim se za njega - kaže uzdrhtalim glasom. - Celu noć nisam spavala. Tu me boli (stiska se ispod grudi). Ko ima višak dece, nek’ ih da u miliciju... Ali, Perunika mora da bude jaka. Zbog tri unučeta i snaje. Zagledana u daljinu, čini se pribira misli.
- Niko da dođe da nam objasni šta da radimo, da nam pomogne da izađemo odavde - kaže ljutitio. - Samo dođu kad im treba: ’Ajde da se popišete! ’Ajde da glasate!... Pa neko kaže: dobro je da glasate, a neko - nije dobro... Meni je dole sve ostalo. Sav život. Kuća, imanje, stoka, kola, traktorče... Uzeli smo samo traktor, jedan sunđer za spavanje, presvlaku za decu, malo brašna. Da ne umru za ’leba. Volela bih da se vratim dole, ali gde, kad su sve upalili. Ni temelja više nema. Da novi život sad stvaraš, ne možeš. Zar sa 1.100 - 1.200 dinara dedine penzije!? Antići, ali i njihovi prijatelji porodice Jovanović i Cvetković, takođe iz Suve Reke koji su se slučajno našli u njihovoj izbegličkoj koloni, u pansionu "Beograd" žive na tri sprata. Tako oni vole da kažu, jer restoransku salu u prizemlju računaju kao sprat. Prostor unutra je zatrpan stvarima i ispregrađivan paravanima od čaršafa i polica. Metalne krevete na sprat im je dao UNHCR. Šporete, posuđe, police i odeću u početku su im doneli neki dobri ljudi. Proletos su, zahvaljujući jednom doktoru iz Rotari kluba, dobili nov frižider i zamrzivač, te je sedam porodica dobilo po jednu fioku na korišćenje. - Čuli smo da je taj rotari klub, o tome je bilo nešto preko radija, prodavao neke slike i skupljao pomoć za 120 Antića iz pansiona "Beograd" na Avali - kaže Božidar Antić. - Ja ne znam o čemu je reč. Niko nas u vezi s tim nije zvao, niti šta pitao. Istina je da Antića ovde ima oko osamdeset. O prazniku se obično većina nas ovde skupi. A ovako, deca su u školi, omladina ode u grad, stariji bolesni ljudi idu po lekarima... Dvanaestoro u improvizovanoj sobi Uža Božidarova porodica broji dvanaest članova. On, supruga Dušanka, sinovi Zvonko i Miloš, snaje Vesna i Ruža i šestoro unučadi: Slobodan, Ljubiša, Staniša, Slađan, Sanja i Silvana. Žive u desetak kvadrata, u prizemlju pansiona. Dva "zida" su od stakla, pa se zimi teško ugrejati.Tek dan ranije su im malo pustili grejanje. Spavaju po dvoje-troje u krevetima, pa im je toplo jedno uz drugo. Iako suočen sa surovom realnošću, Božidar i sad vrti glavom kad se seti. Sve do 11. juna 1999. godine, uprkos strašnim bombardovanjima snaga NATO, osećali su se u Suvoj Reci bezbedno. S njima je bila srpska vojska i policija. Kako su se samo radovali kad su 10. juna uveče, na "Dnevniku" RTS, rekli: "Dobili smo rat"! Njihovu sreću je teško bilo opisati. Mislili su da su Srbi stvarno pobedili i da će opet mirno, bez straha živeti. - Kad sutradan - priseća se Božidar - bilo je negde oko jedanaest sati, dođu neki ljudi i kažu mi da se kupimo i bežimo. Nisam verovao, mislio sam da se šale sa mnom. Sretnem sina moje svastike. On je policajac. I on mi veli: "Tečo, uzmi porodicu i bežite što pre". Odmah odem u opštinu. Kad tamo, nema predsednika, nikog od rukovodilaca. Svi su već bili pobegli. Na brzinu su stavili nešto stvari na traktor, pustili stoku iz štala i u koloni sa vojskom i policijom već u 14.00 sati krenuli put Srbije. Sve do Merdara, naša vojska je bila uz puteve. Šiptari ih nisu dirali, ali oni koji su zakasnili i krenuli sutradan, jedva su živu glavu izvukli. Čim su napustili domove, Šiptari su ih prvo opljačkali, onda zapalili, a potom buldožerima sve uklonili. Sad obrađuju njihova imanja i, čuli su, UNMIC-u plaćaju porez. Na tuđu zemlju. Porušili su i sve crkve u opštini. Njihova Suva Reka je ostala bez hrama Svetog Đorđa. - Sav život nam je tamo ostao - krši ruke Desanka. - Dve pune kuće, štala, letnja kujna, ambar, stoka, jedan hektar i osamdeset ari zemlje, vinograd... Sve! Pet dana i pet noći su putovali do Beograda. Četiri dana je lila kiša. Zaustavili su ih na rampi, na Bubanj potoku. Tu su proveli dvadeset sati. Nisu ih puštali dalje. - Jer smo "prljavi ljudi"! - kaže Božidar. - Da, tako nam je rekla Buba Morina kad je došla. Pa moraš da budeš prljav posle takvog i tolikog puta. Onda je jedna naša delegacija otišla na razgovore u Motel "Hiljadu ruža". Posle mnogo natezanja, doveli su nas ovde. Pre svega, ovaj pansion je pravljen za pedeset ljudi, a nas ima gotovo trostruko više. Imamo samo dva kupatila, tako da je mnogo teško održavati ličnu higijenu. Bar da imamo sobu Uprkos teškoćama, Božidar će se pohvaliti kako je njihovo prihvatilište među svim kolektivnim centrima proglašeno za najčistije. Kaže i da su u početku dobijali prašak i ostala sredstva za higijenu, ali im je sad to ukinuto. Nekad im je i Komesarijat za izbeglice donosio takozvanu svežu zimnicu: krompir, šargarepu, luk... I Crveni krst je ukinuo pomoć. Pakete povremeno dobijaju sad samo deca do petnaest godina i stariji od šezdeset godina. Doduše, jednom dnevno im neka organizacija donosi kuvanu hranu, ali to niko ovde ne može da jede. Prosto rečeno "ne liči ni na šta". Kad bi im bar PTT uveo "halo govornicu" da mogu da se čuju sa svetom. Pisali su zahteve, ali nema pozitivnog odgovora. - Naš predstavnik je išao u opštinu Voždovac i tražio da nam privremeno daju neko neobradivo zemljište i da nam pomognu da na njemu napravimo po jednu kolibu - otkriva Božidar. - Da svaka porodica ima bar po jednu zasebnu sobu. E sad, daj Bože da se vratimo dole. To bi onda ostalo državi. Veruje li Božidar da će se vratiti u zavičaj? - Još niko od nas nije mogao da ode u Suvu Reku i obiđe svoje - veli. Ne da nam UNMIC, jer Šiptari to ne žele. Taj UNMIC ne štiti srpske interese. Ja ne verujem da ćemo se ikad vratiti tamo. Blizu je albanska granica i 250.000 Albanaca se već uselilo u Prizren i okolinu. I oni će sada da glasaju. Nema Šiptara toliko koliko se priča. Čim je došao KFOR i Unmik popisali su ih. Tada je bilo 800.000. Sad kažu da ih ima 1.250.000! Pa da im je ne znam koliki natalitet, ne može za dve i po godine toliko njih da stasa za glasanje! Šta još muči Božidara? - Penzija! - kaže. - Pre devet meseci sam podneo zahtev i još me nisu zvali. Imam trideset pet godina staža, od toga trideset jednu u PKB "Metohija vino". Kad smo došli ovde nadao sam se da će me PKB zaposliti, ali nije. Nikog od nas koji smo tamo za njih radili. Teško mi je da živim od pomoći i da me deca hrane, a zdravlje mi ne dopušta da kopam kanale... Evo, dolaze mi ćerka i zet sa unucima iz Lazarevca. Vidite, nose pune kese raznih potrepština... Hoće li deda Božidar ikad povesti svoje unuke u Suvu Reku gde su donedavno svi Antići jedni uz druge tako složno živeli? |
Snežana MILOŠEVIĆ
Snimio Gradimir VIŠNJIĆ