Pretprošlog petka, oko podne, iz jednog solitera u blizini autobuske stanice u Nikšiću, u pratnji većeg broja uniformisanih i neuniformisanih policajaca i drugih lica u civilu, istrčala je krupna žena sa detetom u naručju i uletela u automobil koji je čekao ispred vrata. Kola su odmah, velikom brzinom, i u pratnji policije, krenula put Podgorice. Do tunela Budoš ih je pratila nikšićka, a zatim ih je preuzela podgorička policija.

(NASTAVAK SA PRVE STRANE)

Dvogodišnja Vasilisa je, iako bolesna, nasilno oduzeta majci

Bio je to epilog dvosatne drame koja se tog dana odigravala u stanu Nikšićanke Gordane Kovačine, arhitekte, urbanističkog inspektora u republičkom Ministarstvu za uređenje prostora. Tačnije, završni čin velike, dvadesetpetodnevne "potere" u kojoj su se svesrdno angažovali Centar za socijalni rad iz Podgorice, služba Hitne pomoći podgoričkog Doma zdravlja i centri bezbednosti Podgorice i Nikšića, a svi da bi udovoljili zahtevu Aca Đukanovića, mlađeg brata aktuelnog crnogorskog predsednika Mila Đukanovića, i od Kovačine oteli njenu dvogodišnju vanbračnu ćerkicu Vasilisu koju je Đukanović priznao kao svoju i posle dve godine se setio i poželeo da sasvim preuzme brigu i staranje o njoj.

Stan u Podgorici

Ovo je priča Gordane Kovačine, intelektualke sa desetak godina radnog staža, žene zdrave u svakom pogledu, bez ijedne mane koja bi, kako to zakon nalaže, mogla biti razlog da joj se oduzme pravo na brigu, staranje i podizanje svog deteta, majke koja se kao majka potvrdila ne samo podižući malu Vasilisu, "plod dve neme žudnje i jednog besvesnog minuta" iz njene vanbračne veze sa Acom Đukanovićem, nego i pravilno vaspitavajući svog dvanaestogodišnjeg sina iz prvog braka:

"Moja veza sa Acom Đukanovićem počela je dvije godine prije začeća. Iskreno govoreći, ja sam tog čovjeka voljela, imali smo jednu finu, kulturnu komunikaciju i odnos u kojem ni ja ni on nikada nijesmo postavljali pitanje braka u onom formalnom smislu, mada smo razgovarali o zajedničkom životu, budućnosti. Kad sam ostala trudna, on se tome silno obradovao. Dva mjeseca prije porođaja kupio je i stan u Podgorici. Zajednički smo ga namještali, kupovali svu moguću opremu za bebu , od kreveca do kolica. Dok sam ja tih poslednjih mjesec-dva dana ležala u bolnici na održavanju trudnoće, on je čak kupio namještaj i namjestio sobu i za mog sina iz prvog braka.

Pred samo rođenje deteta on je otišao u inostranstvo. Nije mi bilo pravo, ali sam prihvatila objašnjenje da tako mora zbog posla, tim prije što se otuda redovno javljao telefonom, a zadužio je i jednog svog prijatelja da mi se nađe pri ruci. Porodila sam se u Nikšiću, 12. maja 2000. godine, na Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost, i sa Acom sam se telefonom dogovorila i oko imena male – da se zove Vasilisa.

Čim sam izašla iz porodilišta preselila sam se sa djecom u stan u Podgorici. Aco je s vremena na vrijeme dolazio, a ja sam i sa cijelom njegovom porodicom uspostavila lijepu komunikaciju, posebno sa njegovom majkom koja mi je u tim danima bila glavni prijatelj i najveći oslonac. Najmanje jednom nedeljno sam odlazila sa malom kod njegovih roditelja, a njegova sestra mi je uvijek, kad su joj dozvoljavale obaveze, pomagala oko djevojčice dok sam sa njom obijala pragove bolnice, jer se šesnaestog dana ispostavilo da ima hiperbilirubinemiju i morala je hitno da joj se zamjeni krv.

Samo ja znam koliko sam truda od tada uložila da se izborim za njeno zdravlje. Govori o tome više od trideset izvještaja ljekara specijalista, a govori nešto i to što sam je šesnaest mjeseci dojila. Svaka majka, svaki normalan čovjek će, uvjerena sam, shvatiti šta to znači, koliko su djeca koja toliko doje vezana za majku.

Poslije godinu i po dana uslijedio je grom iz vedra neba. Iako mu niko nikada nije osporio da viđa Vasilisu, da je uzme i vodi sa sobom kad god poželi, on je odjednom preko Centra za socijalni rad zatražio da se ozvaniči njegovo pravo da viđa dijete i utvrde ti termini. Bio je to za mene u prvi mah pravi šok, ali sam to onda opravdala njegovom hirovitošću i bilo mi skoro drago što je to tražio jer sam mislila da će ga to možda više vezati i za malu i za mene. Bilo je u tome, moram priznati, i mog svjesnog napora da se izborim i sačuvam tu vezu jer mi se činilo da za očuvanje prvog braka nijesam učinila koliko sam mogla i koliko je možda trebalo.

Odvo dete i nije ga vratio

Određeni problemi su nastupili u januaru ove godine kada sam ja morala početi da radim i kada sam vjerovatno počela vršiti malo više pritiska na Aca da mi pomogne oko djeteta ako ga treba pričuvati, odvesti kod ljekara, na injekciju. Upravo to se desilo i 21. marta. Ja sam imala neodložne obaveze na poslu, a mala je morala kod ljekara. On je odveo, ali je potom nije vratio. Pošla sam četvrtog dana na stan kod njegovih roditelja da je uzmem, ali mi je on bukvalno oteo iz ruku, a kad smo sutradan oboje došli u Centar za socijalni rad, doživjela sam novi šok: saopšteno mi je da je on podnio zahtjev da mi se oduzme dijete i na dalje staranje i podizanje preda njemu.

Gordana Kovačina sa malom Vasilisom

Naravno, nijesam htjela da pristanem na to po cijenu svega, ali su psiholog Sena Bahović, socijalne radnice Mirjana Dobričanin i Marija Lepović na sve moje razloge ostale i gluve i nijeme – uporno su ponavljale: gospođo, morate se pomiriti sa činjenicom, dijete je sad kod oca, nemojte da komplikujete, saglasite se sa tim...

Svako je ostao pri svome. Ja sam po podne ponovo otišla u stan Acovih roditelja da uzmem dijete. On je odmah izašao iz stana a mene ostavio da se tri-četiri sata ubjeđujem i otimam oko male sa neke tri žene, kućne pomoćnice, šta li su. Na kraju su me pustile da je ponesem i rekle da nas Aco čeka ispred zgrade da nas poveze do stana. Zaista nas je čekao, ali se, čim sam izašla, zaletio prema meni, jednom rukom mi oteo Vasilisu iz ruku a drugom me bukvalno nokautirao.

Kad sam se osvijestila, nije više bilo ni njega ni male, a jedan njegov prijatelj koji me ispravio uz neka kola savjetovao mi je da idem kući, jer je Aco pozvao policiju. Sjela sam u prvi taksi i sa velikom modricom na licu i u predjelu oka otišla pravo u Centar bezbjednosti. Inspektor Zoran Savić me je pažljivo saslušao, bio je vidno šokiran, ali kad je čuo o kome je reč i ko me udario, zatvorio je bilježnicu i nije napisao prijavu. Nije više bio šokiran, čak me i upozorio da protiv mene postoji telefonska prijava za uznemiravanje....

Sjutradan sam uzela ljekarsko uvjerenje o nanesenoj povredi i pošla u Centar za socijalni rad. I oni su me ćutke saslušali, a dan kasnije, kad sam ponovo došla na razgovor, zajedno sa Acom, i on i svi u Centru su se ponašali kao da se ništa nije desilo – niko nije primjećivao masnicu na mom licu. Naprotiv, nastavili su svi da me ubjeđuju da se pomirim sa činjeničnim stanjem, a Aco je čak tražio da ubuduće svoje dijete mogu viđati samo u prisustvu socijalnog radnika.

Tri dana potom pošla sam da vidim Vasilisu sa Svetlanom Radović, pravnicom iz Centra za socijalni rad. Ona se na licu mjesta uvjerila koliko je mala vezana za mene, koliko je plakala kad sam krenula i kad su mi je uzeli iz ruku. O tome je napisala korektnu zabilješku i uzela moju izjavu, ali ono što znam o sudbini svega toga jeste činjenica da je moj slučaj uzet Radovićki iz ruku i predat njenoj, očigledno revnosnijoj i povjerljivijoj koleginici Ružici Jovanović.

Apsurdno rešenje

Nikakve vajde nije potom bilo ni od razgovora koji smo moja tetka i ja psiholog u Centru za socijalni rad u Nikšiću obavile sa Vesnom Stojanović, direktorkom podgoričkog Centra za socijalni rad. Ništa nije pomoglo ni to što su socijalne radnice Sena Bahović, Marija Lepović i Mirjana Dobričanin sjutradan sa mnom išle na stan Đukanovića gdje su se i one uvjerile koliko pati i koliko je mala vezana za mene – donijele su rešenje kojim se pravo starateljstva nad Vasilisom daje Acu i istovremeno, bez ikakvog obrazloženja odbile moj istovjetni zahtjev!

Sem što je apsurdno i nezakonito da takvo rješenje, umjesto redovnog suda, donosi Centar za socijalni rad, vrhunsku laž predstavlja obrazloženje da je to učinjeno uz saglasnost roditelja, odnosno da je Aco, uz moju saglasnost, preuzeo brigu o Vasilisi. Kolika je to laž i o kakvoj je manipulaciji reč najbolje govori sam dispozitiv rešenja u kojem doslovce stoji da se odbija moj zahtjev. Zašto li bih ja tražila da mi se vrati dijete i povjeri meni na staranje i podizanje onako kako sam to činila pune dvije godine, ako sam se saglasila da to preuzme otac djeteta?

Ostala sam tako, barem privremeno, bez djeteta, ali je Acu očigledno to bilo malo: odmah je podnio zahtjev i po hitnom postupku izdejstvovao i rješenje da odmah, u roku od tri dana, "od lica i stvari" oslobodim i njegov stan, iako moje drugo dijete još ide u školu. Svejedno, odlučila sam da uzmem godišnji odmor i preselim se u svoj stan u Nikšiću. Uzela sam i Vasilisu jer mi po tom famoznom rješenju Vesne Stojanović pripada pravo da pola godišnjeg odmora dijete provede sa mnom. Kad 30. aprila uveče, kada je istekao taj rok, nijesam vratila Vasilisu ocu, isključivo nje i njenog zdravlja radi, jer sam za tih petnaest dana obijala sa njom od ljekara do ljekara zbog toga što se njeno stanje pogoršalo, uslijedila je strašna tortura radnika iz Centra za socijalni rad koji su uveče u deset sati, iako im je bilo isteklo radno vrijeme, počeli da me zivkaju telefonom i ubjeđuju da vratim dijete, jer će u suprotnom uslijediti krivična prijava da sam dijete otela. Istovremeno, policijske patrole su do dva po ponoći lupale i na moja i na vrata svih mojih rođaka, kumova i prijatelja u Nikšiću i Podgorici i tražili me.

Ujutro, ispred moje zgrade su osvanula tri automobila puna policajaca i od tada pa za sledećih sedam dana ja sam bila pod stalnom prismotrom. Uslijedili su i razgovori i ubjeđivanja u koja se uključio korektni načelnik nikšićkog Centra bezbjednosti. Duško Koprivica, a kao porodični prijatelj i gradonačelnik Nikšića dr Milorad Drljević.

Neka vam je Bog u pomoći

Istovremeno je moju majku primio na razgovor ministar rada i socijalnog staranja Dragiša Burzan. Ona mu je sve ispričala šta su uradili i kako su postupili njegovi službenici iz Centra za socijalni rad. On je obećao da će potragati za mojom žalbom koja mu izgleda još nije stigla preko Centra i utvrdio da svi neće ostati na svojim mjestima ako su uradili to što su uradili. Majka se, uz to, obraćala i čelnicima nekih političkih partija – Slavku Peroviću iz Liberalnog saveza i Savu Đurđevcu iz Narodne stranke, ali su joj i jedan i drugi, kao da su se dogovorili, pošto su je uljudno saslušali, rekli: "Gospođo, neka vam je Bog u pomoći..".

I Vasilisin stariji polubrat, po majci, gledao je kako mu odvode uplakanu sestricu

Na drugoj strani, mog brata je primio i Milo Đukanović lično. Izrazio je žaljenje zbog svega što se dogodilo i obećao da će uticati na brata da se ta stvar riješi na obostrano korektan i zadovoljavajući način.

Umjesto svega, 7. ili 8. maja, u moj stan su, u pratnji jednog policajca, nenajavljeno banule Marija Lepović i Ružica Jovanović iz podgoričkog Centra za socijalni rad. Saznajem da su prethodno bile kod načelnika Hitne pomoći ovdje u Nikšiću da traže kola, ali ih je on glatko odbio, baš kao i ja, pa su se vratile neobavljena posla. One su koji dan kasnije, međutim, dolazile ponovo, izgleda i sa pojačanom policijskom pratnjom, ali me slučajno nijesu zatekle kod kuće, ni mene ni moje dijete.

Posumnjali su da sam možda u Podgorici. Po naređenju Iva Đurišića, iz Hitne pomoći su dobili vozilo, a iz Centra bezbjednosti dvanaest specijalaca za obezbjeđenje i uletjeli u stan u Podgorici u kojem su bili samo moja majka i dvanaestogodišnji sin. Mislim da je to bilo 20. maja, a već sjutradan telefonom me zvao iz Centra bezbjednosti Nikšić Duško Koprivica i rekao mi da je dobio sve potrebne papire i naloge za izvršenje, da će mi dijete biti oduzeto milom ili silom i molio me da budem "kooperativna" i ne prisiljavam ih da upotrebe silu. Saopštio mi je i da sam pod policijskom pratnjom i zaista u sledeća tri dana pred mojom kućom je neprekidno dežurala policijska patrola.

Konačno, u petak, 24. maja, negdje oko jedanaest sati u moj stan je hrupila ista ekipa Centra za socijalni rad iz Podgorice u pratnji dva uniformisana policajca, jednog u civilu (mislim da se preziva Zmajević) i jedne policajke, takođe u civilu. Pored mene i Vasilise, u stanu su u tom trenutku bili moj brat i dvije tetke sa djecom. Svi su izbačeni u hodnik koji je bio pun policije, a zatim su zaključali vrata i počelo je moje dvosatno maltretiranje i ubjeđivanje. Ja sam malu čvrsto držala u naručju i ponavljala da je ne dam, pored ostalog i zato što je bolesna – imala je visoku temperaturu i tog jutra sam je, malo prije njihovog dolaska, vodila u bolnicu.

"Moraš dati dijete"

Sena Bahović mi je u jednom trenutku rekla: moraš dati dijete, nijesam ti ja izabrala Aca, a Ružica Jovanović je kazala doslovce da je dobila naređenje od direktorke da ovo mora izvršiti "inače će ostati i bez posla i bez glave". Onda mi je breknuo i taj policajac Zmajević: "Daj to dijete, ostaću bez posla, i ja imam dvoje djece i moram da ih hranim..".

Konačno, Ružica Jovanović je izdala naređenje: "Držite je dok joj otmem dijete!"

Jedan od uniformisanih policajaca je u tom trenutku rekao da on to neće da radi i izašao u hodnik, a policajka u civilu je gotovo sve vrijeme stajala sa strane i plakala. Zmajević i taj drugi policajac u uniformi, mislim da se preziva Bjelović, snažni, korpulentni, zgrabili su me za ruke, a Ružica je uzela prestravljenu Vasilisu koja se u tom trenutku valjda onesvijestila jer nije davala glasa sve dok je "otmičarka" unijela u vozilo.

Moja majka koja je tog dana bila u Podgorici i koju su obavijestili šta se događa, požurila je taksijem u Nikšić. Negdje na pola puta je srela kola pod policijskom pratnjom i u njima prepoznala Vasilisu. Naredila je taksisti da se okrene i prati ta kola. On je tako i učinio i moja majka je svjedok da Vasilisa nije odvedena u Centar za socijalni rad već direktno na stan Aca Đukanovića koji ih je čekao ispred zgrade. Majka mu je tu prišla i upitala ga zašto to čini od svog djeteta, a on je dočekao najpogrdnijim riječima i naredio policajcima da je vode u Centar bezbjednosti, što su oni revnosno i učinili...

Koliko znam, Vasilisa je te noći završila u bolnici, ujutru sam našla njeno ime u protokolu primljenih pacijenata na liječenje, ali nje više nije bilo tamo. Svi moji pokušaji da nešto saznam o njoj za sada su bili uzaludni, ali se, ipak, nadam da, ukoliko u ovoj zemlji ima još i trunke pravde, neće biti uzaludna moja borba da je povratim. I još nešto: ja zaista ne želim da sve ovo politizujem i dovodim u vezu sa porodicom Aca Đukanovića jer mislim i vjerujem da ni oni nijesu saglasni i ne odobravaju ove njegove postupke. A da je to tako, možda najbolje svjedoči činjenica da je njegova majka, kad je pozvao telefonom moj brat i ispričao joj šta se dogodilo, počela da kuka i pozlilo joj je. Aco očigledno koristi i zloupotrebljava autoritet brata i vrši pritisak na policiju, a ovi opet nemaju petlju da mu se suprotstave i drže se zakona i propisa već igraju kako on svira i to ne da bi njemu ugodili, nego da bi se Milu dodvorili.

Gordana Kovačina nam pokazuje gomilu slika male Vasilise sa očevom porodicom koje ne želi da objavljuje u novinama već ih drži kao dokaz da se nikada nije protivila ni osporavala pravo nikome od njih da je viđaju kad god požele.

Pokušali smo da čujemo i drugu stranu u ovoj priči. Svi napori da dođemo do telefona Aca Đukanovića su ostali na pokušajima. Njegov zastupnik advokat Dragoljub Đukanović je izjavio da nema ovlašćenja da daje bilo kakve izjave. U Centru bezbednosti u Nikšiću tvrde da su njihovi policajci delovali u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, a po zahtevu i na osnovu rešenja Centra za socijalni rad iz Podgorice.

– I u ovom, kao i u svim drugim sličnim slučajevima postupili smo po zakonu i u skladu sa svojim ovlašćenjima. To je sve što imam i mogu da izjavim – rekla nam je Vesna Stojanović, direktorka Centra za socijalni rad u Podgorici.

I republičko Ministarstvo za rad i socijalnu politiku je ekspresno potvrdilo odluku o oduzimanju deteta. Jedino su ženske organizacije, Crnogorski ženski lobi i SOS za žene i djecu žrtve nasilja javno osudile ovaj nasilnički čin i skrenule pažnju javnosti na kršenje prava deteta ali i njegove majke, upirući prostom u one koji su sve ovo izveli.

Koga se plaše advokati i novinari

Gordanu Kovačinu zastupa advokat Lidija Božović iz Podgorice. Kovačina, međutim, tvrdi da je više od petnaest advokata kojima se obraćala odbilo da joj napiše žalbu na rešenje Centra za socijalni rad. Samo jedan je pristao, ali pod uslovom da žalbu ne potpiše.

Isto tako ni u jednom tekstu ovih dana objavljenom u nekim crnogorskim novinama nema nijednog punim imenom i prezimenom potpisanog novinara, niti se iz tih tekstova vidi da je reč o bratu predsednika Republike.

Optužni predlog

Kad radnicima Centra za socijalni rad iz Podgorice nije pošlo za rukom da u prvom pokušaju oduzmu malu Vasilisu od majke, zamenik osnovnog tužioca u Podgorici Đurđina – Nina Ivanović je presavila tabak i "samoinicijativno" napisala optužni predlog Osnovnom sudu u Podgorici u kojem tvrdi da je Gordana Kovačina "na prevaran način oduzela maloljetno lice oštećenu Vasilisu Đukanović od njenog oca Aca Đukanovića"... "lažno predstavljajući da je na godišnjem odmoru... a zatim istu sakrila na nepoznato mjesto i nije je do danas vratila usled čega je teže ugroženo zdravlje, vaspitanje i izdržavanje maloljetne Vasilise Đukanović..". U "optužnici" se nigde ne kaže da je optužena majka "oduzetog" deteta.