PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ
PISMA UREDNIŠTVU
Može i bolje
 |
Ja i moja supruga svake subote na kiosku novina kupujemo "Ilustrovanu Politiku". U poslednjih godinu dana dešava se često da subotom ne stigne u naš grad - Sombor.
Ono što bih želeo da se poboljša jeste sledeće:
Kvalitet papira, posebno unutrašnjih strana, pogledajte samo
zagrebački "Globus", "Nacional", ženski časopis
"Mila" i slično;
- potrebno je više u slici i reči predstaviti druge zemlje, njihove
običaje, prirodna bogatstva, kulturu, religiju (na 3-4 stranice);
- prirodna i kulturna bogatstva naše zemlje (na 2-3 stranice);
- događaje iz naše bliske prošlosti: ratove, vojskovođe,
naučnike...;
- ne ponavljati tekstove koji su objavljeni u dnevnoj štampi, i
pisati o nacionalnoj geografiji pogotovo što mnogi čitaoci, pa i ja među
njima, nisu u mogućnosti da upoznaju ni Srbiju a ni svet. Sve ovo želeo bih
da nađem u našem i vašem cenjenom listu "Ilustrovanoj
Politici".
Ostale rubrike su zadovoljavajuće kako tekstom, tako i slikom.
Vaš redovni čitalac želi vam puno uspeha u radu.
Miloš Jovetić
Sombor
Ovo je jedno od pisama koje su neki naši čitaoci uputili zajedno sa odgovorima u anketi o "Ilustrovanoj". Objavićemo i druga. Inače, postoje neke stvari na koje ne možemo da utičemo. Na primer, papir po ovoj ceni teško da može da bude bolji. A povećanje cene nikad nije bilo popularno. Druge primedbe i predloge ozbiljno shvatamo. Trudićemo se da ih sve uvažimo i da budemo bolji.
Redakcija
Dobronamerne primedbe
 |
Stavio sam i primedbu da je bolje i korisnije da se, umesto prepravljanja zgrade Klinike, koju je projektovao naš vrhunski arhitekta akademik Milan Zloković, i koja ima svetsku arhitektonsku vrednost, podigne nova zgrada van gradskog smoga, ali taj moj predlog je izbačen iz teksta. I ime akademika Zlokovića?!
Često se moji dopisi i ne objavljuju. A one koji se objave skraćuju se i prepravljaju. To je svakako uredničko i novinarsko pravo, ali bilo bi korisnije da nas saradnike - amatere pozovu u uredništvo i da, zajedno, skratimo i proširimo tekst. To bi doprinelo pravilnijem rešavanju pitanja. To jeste dodatni i naporan posao, ali bi bio koristan za opštu stvar!
Slobodan P. Đorđević,
Beograd
Fond za decu
Povodom humanitarnih akcija želim da predložim sledeće: da se otvori jedan humanitarni račun - zbirni - na koji bi se uplaćivao iznos od samo 0,2 odsto po svakom obračunu ličnog dohotka i penzije. Sigurna sam da se niko ne bi protivio ovakvoj akciji. Mislim da bi se mnogi složili da procenat bude i veći. Za 0,2 odsto ili jedan odsto niko neće osiromašiti, a fond za pokrivanje potreba dece i omladine bi raspolagao znatnom sumom. Ako nema dovoljno novca u fondu, ljudi koji su i do sada davali daće opet kad zatreba. Ja sam, kad bi se oglasio Đoka Vještica, uplaćivala koliko sam kad mogla, ali zar život tih malih ljudi treba da zavise od toga da li će im neko uplatiti sto, dvesta ili hiljadu dinara? Razmislite o ovoj akciji, mislim da zavređuje pažnju.
Vera Nenadović,
Beograd
Otvoreno pismo gradonačelnici Beograda
Gospođo Hrustanović,
U subotu, 29. juna, primili ste u Skupštini grada đake generacije svih beogradskih osnovnih i srednjih škola. Sem uobičajenih fraza, kako su oni naša "svetla budućnost", toj deci niste ponudili ništa više. A mnogo siromašniji gradovi u Srbiji nagradili su svoje najbolje đake sa tri do pet hiljada dinara - gde se koliko moglo!
Ta naša deca uspela su da se uzdignu iz sive svakodnevice, iz kandži droge, kriminala i sekti i da u učenju postignu maksimalne rezultate. Mnogi od njih su pobeđivali na takmičenjima iz matematike, fizike, hemije, jezika - sve do saveznog nivoa, a neki su i u inostranstvu uspešno predstavljali Beograd i Srbiju.
Za takvu decu, gospođo Hrustanović, koja sutra treba da ostanu u ovoj zemlji i da budu njeni noseći stubovi, vi niste mogli da izdvojite makar i simboličnu nagradu. Valjda mislite da je dovoljno velika čast što su mogli da vas vide izbliza, a Skupštinu grada - iznutra!
Na drugoj strani, vi nemilice rasipate milione! Imamo proverene podatke da ste za Međunarodnu tribinu ozbiljne muzike, koju je nedavno organizovalo Udruženje kompozitora Srbije, uplatili sumu od 1.045.000 dinara! Na tribinu su došli "umetnici" iz Finske, Kine i Nemačke, koji ni u svojim zemljama nisu dovoljno poznati. Ali važno je da su stranci i da je u pitanju "ozbiljna" muzika. Tako se leče kompleksi malih ljudi. Ili možda za vas nije dovoljno ozbiljno to što neko u celoj svojoj đačkoj karijeri ne dobije ni jednu četvorku?! Ma, važno je da za vaše dnevnice, putovanja, ručkove i ostalo - ne sme da fali! Alal vera, gradonačelnice!
U ime nastavnika i roditelja šest beogradskih đaka generacije,
Gordana Jovanović i Miodrag Petrović, Beograd
"Žali, bože, tri oke sapuna..".
Kad sam pročitao reagovanje Dragoljuba Šćekića, predsjednika Odbora za gradnju spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću, na moj napis povodom tog nauma, prvo čega sam se sjetio bila je ona poznata narodna: "Žali, bože, tri oke sapuna, što potroši bula na Arapa..". U želji da opere krvave ruke tog najvećeg ratnog zločinca u Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu, Šćekić je uobrazio da je to moguće samo ako on kaže da je Đurišić bio "najbolji među vojvodama", da je četnički pokret bio antifašistički, a da su komunisti, odnosno partizani bili desna ruka Nijemaca i glavni krvnici srpskoga naroda.
Pošto Šćekić, dakle, nije demantovao nijednu rečenicu, ni jedan jedini podatak iz mog napisa, prinuđen sam, ipak, istine i čitalaca radi, da ukažem samo na neke najkrupnije, najdrskije neistine, falsifikate, podvale i besmislice kojima ovaj "novoistoričar" i brižni čuvar srpstva i Srpske pravoslavne crkve želi da zamagli i zamete krvave, izdajničke i zločinačke tragove četničkog pokreta i Pavla Đurišića kao njegovog najekstremnijeg protagoniste u Crnoj Gori.
Velika je laž da je u Crnoj Gori "ubijeno oko 40.000 najboljih Srba, pripadnika kraljeve vojske, intelektualaca, dobrih domaćina i časnog naroda, staraca i djece". Toliki je ukupan broj žrtava u Crnoj gori u Drugom svjetskom ratu. Od toga je znatno više palih na strani Narodnooslobodilačkog, partizanskog pokreta, ili kao žrtve okupatora i njegovih najodanijih sluga četnika. Posebno je gnusna laž da su komunisti ubijali djecu i nejač. Bez želje da raskrvavljujem vječno žive rane i pobijam nešto što je svakome jasno i poznato, tek da raspršim suludi pokušaj Dragoljuba Šćekića da uspostavi neku "ravnotežu zla", upućujem ga da pročita izvještaje svog idola Pavla Đurišića Draži Mihailoviću, njegovom rukom pisane i potpisane, o pokoljima muslimana, uglavnom žena, djece i staraca, od Foče i Čajniča do Bukovice, Boljanića, Meljaka i Bihora. Pozivam ga, pošto spominje Mojkovac i Kolašin, da odgovori, recimo, ko je na Grotulji kod Mojkovca, u prisustvu Pavla Đurišića, poklao braću Vidakoviće i likvidirao Jagoša Rabrena i njegovu ženu Jevru u poodmakloj trudnoći, ko u Kolašinu objesi osamnaestogodišnju čobanicu Đurđu Vlahović i ljekarku Ružu Rip, ko na Brezi kod Kolašina postrijelja onoliko dičnih momaka, čak i kraljevih oficira, koji nijesu htjeli da stanu pod sramotni barjak izdaje Pavla Đurišića? Ko, recimo, u Timaru kod Šavnika živog ispeče Savu Ćatovića samo zato što je skrivao ranjenog partizana Vojina Popovića Španca?...
Tačno je da su i komunisti, odnosno partizani ubijali, da su i oni činili zločine, ali ne u mjeri kako to sada "otkriva" novoistoričar Šćekić i njemu slični. On tvrdi da je na Lugu kod Kolašina pobijeno 360 ljudi, a to je ravno deset puta više nego što je utvrdila četnička komisija koja je izvršila ekshumaciju još 1942. godine. Uostalom, neka Šćekić nabroji i objelodani tih 360 imena sa kojima maše.
Takođe je izlišno i besmisleno komentarisati Šćekićeva "otkrića" da je samo sa područja Berana i Andrijevice pobijeno "više od 5.000 ljudi", 500 na Grahovu, svaki šesti stanovnik u Podgorici i Bijelom Polju... Treba, međutim, primjetiti da se Šćekić u ponečem i korigovao u odnosu na neke tvrdnje i brojna saopštenja i izjave kojima ovih dana puni stupce novina, pa je, na primjer, brojku od 75.000 onih koji su 1944. krenuli u odstupnicu za Pavlom Đurišićem i Nijemcima, "od kojih se niko nije živ vratio kući", sada sveo na "samo" 15.000! Ako potraje ova pisanija valja se nadati da će on tu brojku još barem prepoloviti, što bi bilo približno onome što je do sada nepobitno dokazivala istoriografija, ne samo naša nego i svjetska.
To kako su komunisti drali žive četnike, kako su raskopavali njihova groblja i od leševa pravili sapun, pitanje je mašte jednog bolesnog uma koji apsolutno ne uviđa kakve posljedice mogu proizvesti takve sulude i gnusne laži i ne pada mi na pamet da to komentarišem, baš kao ni nekakva izmišljena dokumenta iz nekakvih zbornika za koje ne daje nikakve podatke da bi se sve to moglo i provjeriti.
U toj sveri je i izmišljotina da su "komunisti ubili 128 svještenika u Crnoj Gori i vladiku (riječ je, vjerovatno o Joanikiju Lipovcu, prim B. S.), jer u Crnoj Gori te 1941. godine nije bilo ukupno toliko svještenika. A od onih koje su zaista pobili komunisti, nijedan, pa ni sam vladika Joanikije, nije stradao zato što je nosio mantiju već zato što je stao na stranu izdaje i stavio se u službu okupatora i zbog toga krenuo sa njim da bježi iz oslobođene zemlje (Joanikije je, recimo, bio počasni predsjednik Četničkog nacionalnog komiteta za Crnu Goru i jedan od prvih i najodanijih saradnika Italijana).
No, da se mi ipak vratimo "predmetu" ove pisanije - Pavlu Đurišiću. Kad bi Đurišić, kako to Šćekić i njima slični dokazuju, bio simbol i zaštitnik srpstva i srpskog naroda, uvjeren sam da bi Srba brzo nestalo, da bi svi časni i čestiti, oni koji znaju ko je bio Pavle Đurišić, odavno prevjerili i sto konaka pobjegli od zlodjela koja je u ime srpstva počinio "najbolji među vojvodama", koja se u cijelom slobodoljubivom svijetu pamte i ne zastarijevaju, valjda stoga što zaboravljeno zlo može i da se ponovi.
Džaba su spomenici i blagonaklonost crnogorske vlasti koja, za razliku od svih demokratskih država u svijetu, dopušta da se podižu spomenici zločincima, izdajnicima i kolaboracionistima fašizma - Pavle Đurišić ostaje to što je bio: sposobni i nesumnjivo hrabri vojnik kojem je izdaja postala i do kraja ostala karakterna crta. Kao kraljev oficir u aprilskom ratu stao na branik otadžbine, baš kao i u julskom ustanku potom. Onda okrenuo lađa komunistima i protivu njih se udružio sa Italijanima. Za njihov račun i uz njihovu pomoć i podršku počinio nebrojene zločine, a potom, kad su im kola okrenula niza stranu, i njima okrenuo leđa i stavio se u službu Nijemaca, a Hitler ga za velike zasluge za Rajh odlikovao i Gvozdenim krstom, svojim najvećim odličjem.
Dugo je bio odan i vjeran Draži Mihailoviću koji ga kao jednog od svojih najhrabrijih komandanata tri puta vanredno unapređuje i više puta odlikuje, da bi se u proljeće 1945. godine i sa njim definitivno razišao, a Draža je kao izdajnika pokušao čak i da ga likvidira na planini Vučjak. U međuvremenu, Đurišić je bio blizak i sa Milanom Nedićem koji ga istovremeno kad i Draža "promiče" u čin potpukovnika, a sarađivao je i sa Dimitrijem Ljotićem, ali je i njih u datom trenutku izdao baš kao i Engleze, organizaciju SOE - glavnu obavještajnu i subverzivnu centralu za Balkan i jugoistočnu Evropu koja je na Đurišića tipovala kao na mogućeg nasljednika Drže Mihailovića.
Što se, pak, tiče mog profesionalizma, o njemu sude čitaoci. Bitno je da li sam ja poštovao činjenice, da li sam, recimo, precizno i tačno citirao Šćekića, njegova saopštenja i izjave u novinama, a moje je pravo da odlučim da li ću sa njim i lično razgovarati. Očigledno je da nijesam pogriješio kad sam odlučio da ne gubim vrijeme sa jednim potpuno nekopetentnim, samozvanim "istoričarom".
Budo Simonović