PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ
PISMA UREDNIŠTVU
Ucena na aerodromu
 |
Moje razočarenje usledilo je odmah po sletanju. Po izlasku iz aerodromske zgrade prišla sam uniformisanoj osobi, službeniku na aerodromu koji je stajao kraj table na kojoj je pisalo "Taksi servis". Umesto, kako sam očekivala, da mi obezbedi prva slobodna kola za put ka gradu, usledilo je cenjkanje. Šokirana, mislila sam da je to ružna prošlost u mojoj prestonici. Ali, očigledno da nije. Početna cena u cenkanju bila je hiljadu dinara. Kada sam odgovorila da je to mnogo i da nemam nameru da platim tu cenu, usledilo je obaranje cene. Prisiljena da pristanem na njegove uslove, taman kada sam mislila da ću krenuti, usledilo je novo iznenađenje. Za putne torbe, kojih sam, priznajem, imala poprilično morala sam da platim dvesta dinara po komadu. Eto, tako izgleda prvi susret stranaca sa našom otadžbinom. Šta će pomisliti o nama posle ovakvog iskustva nije teško pretpostaviti. A kako bi trebalo da budu ugošćeni naši ljudi iz grada mogu da vide na istom tom aerodromu. Samo nekoliko koraka dalje stoje "Hajatovi" vozači, uredno obrijani, utegnuti u prepoznatljive uniforme, sa vozilima vidno obeleženim i malom tablom dobrodošlice. Eto, samo tih nekoliko koraka deli nas od finog sveta, gospodo sa aerodroma. Nije teško biti fin.
Ime i adresa poznati redakciji
"Mi za kralja, kralj za Tita..".
Svi oni koji dobro poznaju Dragoljuba Šćekića, predsjednika Odbora za gradnju spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću, pa i oni koji ga ne poznaju a pažljivo su pročitali moje napise o ovom najvećem crnogorskom ratnom zločincu kojeg Šćekić u svojim reagovanjima pokušava predstaviti kao nevinu žrtvu komunista, stradalnika za srpstvo i otadžbinu, sigurno će mi zamjeriti zbog toga što se bavim ćoravim poslom i gubim vrijeme u prepisci sa jednim tako ostrašćenim i nacionalističkom mržnjom zaslijepljenim novočetnikom čije znanje iz istorije ne seže iz okvira pamfleta najcrnje četničke propagande "Pakao ili komunizam", štampanog prije šezdeset godina. Zamjeriće mi, jer su, uvjeren sam, zapazili da Šćekić nije u sumnju doveo nijedan podatak iz sumračne biografije ovog zločinca koje sam naveo u svojim tekstovima.
Ipak, zbog onih koji ne poznaju Šćekića, a možda malo znaju i o "najvećem među vojvodama", kako Šćekić sada vozdiže Đurišića, da ne bi slučajno ostale bilo kakve nedoumice i nedorečenosti, da ne ispadne da sam se uplašio Šćekićevih prijetnji sudom, da sam možda priznao i prihvatio kao istinite njegove izmišljotine i etikete, moram da naglasim još samo tri stvari:
Prvo, priznajem da sam po uvjerenju komunista i vrlo sam ponosan na to, ali se stostruko više gnušam i osuđujem stravične zloupotrebe te plemenite ideje, sva zlodjela koja je neko i u ime komunizma počinio, kao. uostalom, i u ime svih drugih ideologija, vjera, konfesija ili uvjerenja, pa i u ime srpstva i crnogorstva, a uopšte me ne zanima da li je moj sagovornik istoričar dr Radoje Pajović "dukljanin", na čemu uporno jaše Šćekić. Uvjerenje je lično, demokratsko pravo i izbor svakog čovjeka. Ja znam da je Radoje Pajović najpoznatije i najreferentnije naučno ime u oblasti istorije četničkog pokreta u Crnoj Gori, priznato i u svijetu - da nijednu njegovu knjigu, nijednu studiju iz ove oblasti niko nikada do sada nije doveo u sumnju, sem eto sada Dragoljub Šćekić.
Drugo, i sam Šćekićev idol Pavle Đurišić, "veliki Srbin", "najbolji među vojvodama", kako ga on predstavlja, kad je za četiri godine rata izmijenjao toliko gospodara i izdao sve i svakoga kome je služio i za čije je interese zlodjela činio, na kraju se udružio sa najvećim crnogorskim separatistom i antisrbinom Sekulom Drljevićem i postao operativni komandant crnogorske narodne vojske pod Drljevićevom vrhovnom komandom. Taj "flert" je, istina, kratko trajao i Đurišića glave koštao - Drljević ga je kao šugavo jare na zlome pazaru prodao ustašama - svojim vjernim i odanim saradnicima - čim je osjetio da Đurišić i njemu priprema izdaju i nož u leđa.
Konačno, ako Šćekić i njegovi istomišljenici ne vjeruju ovim i svim drugim činjenicama koje sam naveo i argumentima potkrijepio, tvrde da su sve ovo falsifikati i izmišljotine komunističke propagande i lažne istorije (mada je sve ovo davno već verifikovala i svjetska istoriografija), valjda će vjerovati onome što je četnicima, dakle i Đurišiću, njihov vrhovni komandant kralj Petar Drugi Karađorđević, posredstvom radija Bi-Bi-Sija, poručio iz Londona, 12. septembra 1944. godine. On je najprije pozvao sve Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod komandom maršala Tita, "našoj narodnoj vojsci koja je jednodušno priznata od naših velikih saveznika Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih država Amerike".
"Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti i koji se ne bi odazvali ovom pozivu - naglasio je tada kralj Petar - neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom, ni pred istorijom".
Kao što je poznato - to valjda nije sporno - ni Država Mihailović, ni Pavle Đurišić nijesu poslušali svog kralja. Zapjevali su: "Mi za kralja, kralj za Tita, šta će biti bog te pita..". i nastavili putem izdaje do poslednjeg daha. Taj sramotni žig sa njihovog imena ne može niko nikada izbrisati ni novim fabrikovanim "istorijama", ni spomenicima dignutim na krvi i kostima njihovih nevinih žrtava.
Ovim završavam svaku dalju javnu polemiku sa Šćekićem i njemu sličnima na ovu temu, jer mi je ispod dostojanstva i časti da gubim vrijeme u negiranju notornih neistina, izmišljotina i laži kojima se služe, sa onima koji vaskrsavaju fašizam i nacizam, siju mržnju i prizivaju mrak i revanšizam, koji pravdaju klanje djece samo zato što su muslimanska, a prsi im sve u modricama od busanja i tobožnjeg zalaganja za "nacionalno pomirenje". Iskreno žalim samo što oni nemaju petlju da se, kako to obeća Šćekić, suočimo na sudu, jer to je ipak mjesto gdje se mora zboriti argumentima.
Budo Simonović