|
PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ Slikar i sokol
Sokolstvo, gimnastičko i organizovano telesno vežbanje u Srbiji, javilo se u Beogradu 1857. godine. Stevan Todorović je otvorio slikarsku školu i odmah od svojih učenika obrazovao "Prvu srpsku družinu za gimnastiku i borenje". Vežbalo se prvo na poljani blizu Saborne crkve, a zatim u magazi Save Spahije. Broj vežbača, od početnih šesnaest, stalno se povećavao. Sprave su bile skromne (krugovi, tegovi, duže i kraće motke). Vežbalo se takmičenje u nadmetanju i borenju palicama, zatim mačevanje – mačevima i sabljama. Stevan Todorović, zbog sve većeg broja vežbača, svoju slikarsku školu i gimnastičku družinu useljava u prostorije tadašnjeg Turskog hana. Desilo se to 1860. godine. Među gimnastičarima su bili sinovi poznatih Beograđana, profesora, visokih državnih službenika i uglednih građana pa i vanbračni sin tadašnjeg vladara kneza Mihaila Obrenovića Velimir Teodorović.
U gimnastičkoj družini Stevana Todorovića jedan od najaktivnijih članova bio je dr Vladan Đorđević. Posle završenih medicinskih nauka godine 1881. saziva skup vežbača i građana u restoranu "Građanska kasina" radi osnivanja novog društva. Tako je nastalo "Prvo beogradsko društvo za gimnastiku i borenje". Za predsednika je izabran Tihomir Nikolić a posle dva meseca dr Vladan Đorđević. Vodnici-gimnastičari su bili Ljubomir Ilić, Ferdo Mihoković i dr Dragiša Stanojević koji su se nazivali "učitelji" i Stanislava Višek, "učiteljica". Novo društvo je imalo sve potrebne sprave – razboj, vratilo, konja, jarca i konopac za penjanje. Sledećih godina osnivaju se gimnastička društva po celoj Srbiji. U beogradskom društvu naročito su se isticali i bili aktivni dr Vladan Đorđević i dr Vojislav Rašić. Stevan Todorović je bio dugogodišnji starešina Sokolskog društva Beograd – Matica koje je osnovano 1882. godine. Nova zgrada Sokolskog društva Beograd – Matica sazidana je i osvećena 1936. Nalazi se i sada na uglu Tiršove i Deligradske ulice. Društvo je obnovljeno 1992. godine i ponovo je u svojoj zgradi. Dušan Đ. Cvetković i Slobodan P. Đorđević,
O Tesli i Srbima Pročitao sam u "Ilustrovanoj", broj 2262. od 25. maja 2002. godine, tekst o Nikoli Tesli. Meni je pokojni prota Dušan Šukletović pričao da je on sahranio Nikolu Teslu jer je tada bio sveštenik pri Crkvi svetog Save u Njujorku. Rekao mi je da je Tesla spaljen. Pitao sam zašto kad se kod pravoslavnih to ne radi. Prota kaže da je tako hteo njegov nećak Savo Kosanović. Ja verujem da je tako bilo. Jer, Srbi su čudan narod, kažu da su veoma pametni, da su čak na granici ludila? Tesla je bio vrlo pametan a nije imao penziju nego je dobijao od Kraljevine Jugoslavije 500 dolara za život. Zapad nije bio blagodaran, naročito ne prema Srbima. Savo Kosanović je pričao kako je Tesla, navodno, rekao: "Moja je domovina Hrvatska a ja sam Srbin". Da je Tesla znao šta Hrvati rade u njegovoj domovini, sigurno se ne bi ponosio takvom domovinom. Turci za petsto godina nisu toliko Srba pobili niti takva zla činili. Ja sam bio u Jasenovcu, ja ih znam. Svaka čast dobrim i poštenim Hrvatima. Da ih je bilo više dobrih i poštenih, bilo bi sigurno i više živih Srba. Bogdan Radica, zvali su ga politički skakavac, napisao je knjigu o Nikoli Tesli u kojoj kaže da je Tesla Hrvat, sin pravoslavnog sveštenika. Tako je nedavno i Mesić rekao da ustaštvo ima korena u velikom srpstvu. Na kraju, da napomenem i to, mi Krajišnici više poštujemo Mihaila Pupina jer je dao za Srbe mnogo više od Tesle. S poštovanjem,
Kako do krova nad glavom Preko našeg omiljenog časopisa "Ilustrovana Politika" ljudi se obraćaju raznim povodima. Međutim, još nisam pročitala da je neko potražio ljude kojima bi pružio tako potreban krov nad glavom. Postoje porodice čiji su članovi zaposleni, ali stan ili kuća može da im bude samo san. S druge strane, ima dosta usamljenih ljudi kojima je neophodna pomoć i nega, a nadasve topla reč. Spajanjem takvih porodica svi bi bili na dobitku. Mlađi ljudi bi mogli sreću potražiti i u drugim gradovima, a ne samo u Beogradu. Moj muž i ja bismo rado prihvatili bračni par srednjih godina koji bi hteli da žive u srcu Šumadije. Svejedno je da li su izbeglice ili ne. Mislim da bi redakcija mogla da prihvati moj predlog i otvori stalnu rubriku (u okviru "Pisma uredništvu") da bi izašla u susret i ovoj kategoriji ljudi, samim tim i povećala čitanost lista. U eventualnom odgovoru na moj predlog zainteresovani bi uz potpis ostavljali adrese ili broj telefona. Zahvalna čitateljka "Usamljena" |