Tonka bi bila starica kada ne bi svake sedmice plaćala frizeru sto maraka, pa je njena kosa crvena. U ustima ima četiri hiljade maraka. Nosi "brus" 85 C, vozi crveni "audi 88".

Vedrana Rudan: "Uglavnom živim kao mali broj devojaka mojih godina"

Rođena je u Opatiji, kao vanbračno, priznato dete, oca Srbina i majke Hrvatice. Već tri decenije je sa Kikijem. Imaju ćerku Aki koja se vuče po fakultetu jer joj roditelji ne mogu da plate 500 maraka po ispitu.

Kiki je bio referent za ONO i DSZ u jednoj firmi, Tonka je radila u "Jadroplovu". Oboje su dobili otkaz. Sada Kiki diluje kravate i odela i, kad proda pet-šest ukradenih odela i dobije dve hiljade maraka, njegova porodica se, bar tada, može smatrati bogatom.

Za Tonku je dalmatinska izreka "Glava bez jezika" – mrak. Obožava niske konje, životinje pune sebe, sigurne u sebe, iako su neplivači koji život provode u vodi.

Jedne noći dok je sama ležala u krevetu, u pidžami, sa daljinskim upravljačem u rukama, pokušala je da objasni ko je Tonka, rođena Babić. Govorila je bez dlake na jeziku, slikovito i sočno. Njena ispovest, nazvana "Uho, grlo, nož" je, u stvari, roman prvenac Vedrane Rudan iz Rijeke. Roman koji je preko noći postao hit u obe nekadašnje socijalističke republike a njegova autorka žena o čijoj se poseti Beogradu i nastupima u ovdašnjim medijima priča jednakim intenzitetom i posle mesec i po dana od kada se događaj zbio, odnosno, od kada je bila premijera monodrame "Uho, grlo, nož" koju igra Seka Sablić u "Ateljeu 212".

Da bi se Tonka i Vedrana srele i pretopile u jedno trebalo je da ova druga dobije otkaz na Hrvatskom radiju gde je uređivala jednu satiričnu emisiju. Desilo se to čim je Tuđman došao na vlast. U svojoj emisiji Vedrana je vređala Tuđmanovu lentu i menjala tekst himne. Njen suprug Ljubiša Drageljević, tužilac, otkaz je dobio faksom jer mu je, kako kaže Vedrana, "krv imala krivu nijansu". Onda su se njih dvoje počeli da se bave prodajom nekretnina u Rijeci.

– Kad je HDZ izgubio vlast, nadala sam se da ću se moći vratiti u novinarstvo. To se nije dogodilo. Na radio se nisam mogla vratiti, u novinama sam povremeno objavljivala tekstove ili kolumne, ali bi mi ipak svi vrlo brzo zahvaljivali na saradnji. O krivim temama pisala sam na krivi način – kaže Vedrana. – A onda sam jednog dana besposleno šetala Zagrebom i srela Nadu Gašić, urednicu i prevoditeljicu koja mi je rekla: "Stara, aj, napiši knjigu". Sjela sam, pisala sam četiri ili pet tjedana, sve ono što mi nijedne novine ne bi nikad objavile, i poslala Nadi. Ona je rekla: "Super, nađimo izdavača". Nazvala sam Krunu Lokotara, novog, mladog urednika u Izdavačkoj kući "Antun Gustav Matoš" iz Zagreba, on je pristao, i – eto me.

U Hrvatskoj je "Uho, grlo, nož" mesecima na vrhu top-liste, prodaje se već šesto izdanje, beogradski izdavač "Rende" štampao je tri za srpsko tržište, Vedrana je dobila ponudu da se po njenoj knjizi snimi film, prevodi se na engleski, nemački i švedski...

– Seka Sablić je pročitala knjigu i javila mi se sa idejom da sama tekst pretvori u monodramu i igra je "Ateljeu 212". Pristala sam odmah, Seka Sablić je jedna od najvećih glumica na prostorima koji su nekad bili "naši". Drago mi je da je režirala Tanja Mandić-Rigonat, jedno fenomenalno, mlado, nadareno, pametno i što je meni bitno, žensko stvorenje. Čujem da su predstave rasprodate. Seka igra i van zemlje, sretna sam što smo postigle takav uspjeh, nas tri, na neki način, sestre – priča Vedrana kako je došlo do dramatizacije njenog romana. – Premijera je bila fenomenalna, doduše velika sreća zna biti prevelika pa se čovjeku, kad doživi nešto preveliko, čini da sanja. Za čitavo vrijeme premijere mislila sam, sve je to okej, ali što kad se probudim?

Pre poslednjeg rata na prostorima bivše SFRJ, Vedrana Rudan je u Beogradu bila samo jednom. Smatra da je to po nju srećna okolnost, jer u njenom srcu sada nema sećanja na nekadašnje prijatelje koji su je "izdali", "razočarali", "iznenadili". Drugi put je bila nedavno, krajem februara.

– Ušla sam u Beograd kao meni totalno strani grad, glavni grad meni totalno strane zemlje, što god netko mislio o tome. Ti, meni potpuno novootkriveni stranci, bili su prema meni jako ljubezni. Družila sam se sa ljudima, uglavnom novinarima, glumcima, izdavačima, koji o životu i svijetu misle kao i ja – govori Vedrana o utiscima koje je ponela iz srpske prestonice. – Ne mogu nabrojiti sve ljude koji su me oduševili, nekoga bi mogla preskočiti, ali moram spomenuti Miru Stupicu. Da nisam napisala knjigu "Uho, grlo, nož", ne bih upoznala Stupicu kojoj se godinama divim. Oduševila me, jedva čekam da je opet vidim. Nadam se da će to biti krajem maja, kada bi trebalo da ponovo dođem u Beograd.

O tome da li je u Hrvatskoj imala neprijatnosti zbog svoje posete Beogradu i izjava u srpskim medijima Vedrana kaže:

– Postoje ljudi koji su u svojoj zemlji važni, i oni drugi. Spadam u druge. Ja osobno Hrvatskoj ne značim ništa, mogu hodati svijetom i govoriti što me volja, nitko to u Hrvatskoj neće komentirati. Nitko me ne plaća, nisam član nikakvih udruženja, pa ne pazim što ću ni gdje reći. Odgovaram samo sebi, a kako sebe volim, dozvoljavam da mi često bude na drumu ono što mi je na umu.

O novinarima Tonka kaže da to nisu ljudi koji misle. "Smeće jeftino... to su plaćenici. Što im gazda kaže, to je njihova istina. Novinari nemaju love. A da imaju love, da imaju svoju lovu, auto, stan, kuću, jahtu, stavili bi sve pod hipoteku i širili istinu... Netko te majstore plaća. Da dižu frku i paniku". Kako su novinari u Hrvatskoj dočekali "Uho, grlo, nož"?

– Ja sam godinama novinar i baš nemam neko visoko mišljenje o novinarima – iskrena je Vedrana Rudan. – U Hrvatskoj sam dala na desetke intervjua, svim mogućim medijima, uglavnom mladim novinarima, i na moje veliko iznenađenje, svi ti mladi ljudi su prema meni bili vrlo korektni i dobri. Zato se ponekad osjećam krivom što sam u svaki razgovor sa njima ulazila puna tjeskobe i nepovjerenja. Kad jednom u čovjeku uđe paranoja, teško je izliječiti se.

Vedrana je rođena u Opatiji, ali je Rijeka za nju jedini grad u kome bi mogla da živi: dovoljno veliki da na ulici nikad nije sama i dovoljno "primorski".

– Kad kažem "primorski" želim reći da ovdje žive ljudi koji su na prvu loptu jako ljubazni i prisni, a u suštini su, na neki način, "ledeni" – objašnjava. – Primorci vrlo teško sklapaju "vječna" prijateljstva, obično se kreću u uskim krugovima i uglavnom sto godina imaju iste prijatelje. Kako nisam druželjubiva ni zagovornik teze "moj dom neka tvoj bude", nadam se da ću umrijeti ovdje. Nemam dojam da je rat mnogo promijenio Rijeku. Novih građana je manje nego u ostalim hrvatskim gradovima jer osjećaju da će im trebati stoljeća da bi se u Rijeci mogli osjećati "kao doma".

Sada kad ima status i slavu pisca bestselera, gospođa Rudan može sebi dozvoliti da radi ono što godinama nije radila – da, uglavnom, ne radi. Piše kolumnu za nedeljnik "Nacional", pokušava da završi drugu knjigu, brine o vrtu, sadi cveće, miluje mačku...

– Uglavnom živim kao mali broj djevojaka mojih godina – kaže.

Sa Ljubišom je petnaestak godina. Nemaju zajedničku decu.

– Imamo, povremeno, moju djecu i njegovog sina – dodaje. – Moja djeca već dugo nisu "djeca", sin ima 28 godina, kćerka 24, pa ne volim govoriti o njima. To su odrasli ljudi sa svojim životom, sin je diplomirani informatičar i psiholog, kćerka studira turistički menadžment i radi.

Pokušavamo, bar u naznakama, da otkrijemo deo Vedranine ličnosti. Da li je religiozna, na primer, koju ljudsku osobinu prezire, drži li do fizičkog izgleda i "krpica", pitamo i, dobijamo odgovor koji je u potpunosti u Tonkinom stilu.

– Ja sam ostrašćena nevjernica. Svećenike držim za manipulatore, lažljivce, lopove i ratne i mirnodopske profitere, licemjere... Boli me što biste ovaj odgovor objavili kad bih ovdje stala, ali neću stati. To mislim o takozvanim "mojim" svećenicima, ali to mislim i o "vašim" i "njihovim". Ne, ne vjerujem da ima Boga. Nema ni vraga. Postoje samo ljudi, najgadnije životinje na kugli – kaže Vedrana. – Teško mi je reći koju ljudsku osobinu najviše prezirem. Ne mislim o ljudima dobro pa bi nabrajanje osobina trajalo i trajalo...

Drži do fizičkog izgleda. Ne puši, ne pije, nije debela. Drago joj je kad joj neko kaže da izgleda kao da ima 53 godine a ima, tačnije 29. oktobra će napuniti, 54.

– Naravno da volim lijepe ljude, lijepe žene, lijepe muškarce, sretna sam što živim s takvim, lijepim, pametnim, dobrim... Volim i "krpice", jedini je problem što ih ne mogu kupiti – kaže i dodaje – kad smo već kod krpica, kožnate krpice u vašim prodavnicama "Mona", što bi, čini mi se, rekli Srbi, obaraju me s nogu. Nemojte odrezati ovaj odgovor, možda onima iz "Mone" padne na pamet da mi dobace neku kožnatu krpu? Uh, ovaj odgovor mi je okej! Netko će reći, ej, vidi, prodala se Srbima za komad kože! Brišite to!