|
PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ Narodnom muzikom protiv droge Lekari kažu da narkomanija u Srbiji poslednjih godina dobija razmere epidemije i da se broj uživalaca droge uvećava matematičkom progresijom. U nekim beogradskim školama više nema učenika koji nije uzimao neki narkotik. Jedno ispitivanje sprovedeno krajem 2001. godine u nekoliko gradova srednje i istočne Srbije pokazalo je da je šezdeset odsto srednjoškolske omladine u najboljem slučaju probalo neku drogu. Zabeleženi su i smrtni slučajevi. Taj procenat se, međutim, i dalje uvećava. Nedavno su objavljeni zastrašujući rezultati ankete sprovedene u Boru po kojoj je čak 85 odsto srednjoškolaca koristilo narkotička sredstva. Drogiraju se i seoska deca. Zbog posla kojim se bavim ovu zemlju sam prokrstario uzduž i popreko. U poslednje dve, tri godine razgovarao sam sa sedamdesetak ljudi – nastavnika, lekara, pravnika, policajaca, sveštenika, običnog sveta – i pitao ih da mi objasne, šta se to odjednom desilo, otkud ta pojava koja je donedavno bila gotovo nepoznata u Srbiji. Svi do jednog su imali istovetan odgovor: "Narodna muzika je u Srbiji bila najvažniji faktor koji je čuvao zdravlje mladih ljudi. Ali, onda se pojavio taj prokleti neofolk koji mladi nisu hteli da prihvate i masovno su se okrenuli roku, popu i sličnim muzikama, a ove su mnoge od njih po kratkom postupku odvele u pakao droge". Ali i u bolest, u agresivno i vulgarno ponašanje, u kriminal i besmislena ubistva. Policija tvrdi da sve prepade, na prodavnice, apoteke, pošte, trafike, stanove, često sa tragičnim posledicama, počine narkomani. Pojava neofolka i besomučno, manijakalno nametanje anglo-američke muzike koje počinje već u ustanovama za predškolsku decu, a nastavlja se posredstvom medija i bezbrojnim koncertima koji se organizuju i u najzabitijim mestima, a koje, pod firmom brige za mlade, često pomaže država, pa kojekakvim "javnim žurkama", "partijima" i drugim "večerima" ovih muzika, koji su već redovna pojava i u palankama i selima, a kamoli gradovima – ostavili su za sobom tragične posledice. Onima koji sve to rade niko i ne pomišlja da se stane na put i ja se plašim i da pomislim kakvo će stanje u Srbiji biti za pet, deset ili dvadeset godina. U Evropskoj uniji su pre dve godine objavili da na njihovoj teritoriji ima čak pedeset miliona narkomana. Za tamošnje lekare i sociologe nema nikakve dileme: dok su važile i poštovale se nacionalne vrednosti u zemljama EU, Stari kontinent nije znao za ovu pošast, ali kada su one potisnute anglo-američkim, a tu pre svega mislim na muziku, Evropom je zavladala avet narkomanije. Ali, narodna muzika nije čuvala samo zdravlje mladih ljudi, patriotsko nacionalno osećanje. Ceo svet zna za onu divnu francusku maksimu koja je ušla u mnoge knjige a glasi: "Ništa tako neposredno i snažno ne čuva osećaj pripadnosti svome narodu i svojoj domovini kao narodna muzika". Jedan naš čovek na to dodaje: "Svaka lepa narodna pesma je patriotska, jer nas bolje nego išta podseća na to ko smo i gde su naši koreni". Idući za poslom , kad god sam mogao, prisustvovao sam koncertima narodne muzike. Mnogo puta sam u Nišu, Kragujevcu, Valjevu, Vršcu, mestima u Sremu, Beogradu... bio svedok veličanstvenog prizora. Usred pesme, ili već na samom njenom početku, iz hiljada grla mladih ljudi, spontano, odjednom kao grom bi se prolomilo: Srbija, Srbija. Verujte mi, iskreno govorim, mnogo puta su mi zasuzile oči gledajući tu mladost kako, koliko je grlo nosi, skandira ime svoje zemlje i kako je u trenu, u deliću sekunde, pronašla "tajnu vezu" između narodne pesme i svoje domovine. Bio sam 1991. i 1999. na ratištima i znam da tamo poklonika pop-rok kulture nije bilo ni za leka. Kosmopoliti, nacionalno potpuno obezličeni, odbrana srpskog naroda i teritorija, apsolutno nije ih interesovala. ("Kakva Krajina, kakav Kosmet, kakvi bakrači".) Taj "posao" su velikodušno prepustili svojim muzičkim neistomišljenicima, a sami su se krili ili bežali u inostranstvo, dok se sve ovde nije smirilo. Srpska narodna pesma je jedna od najlepših i najraznovrsnijih u svetu. Uz to ona je čuvala patriotsko osećanje kao i zdravlje mladih ljudi sprečavajući njihovo zastranjivanje svake vrste. Ima mnogo onih koji veruju da to što se sa njom desilo u minuloj deceniji, kao i forsiranje anglo-američkih žanrova preko svake mere i ukusa, uopšte nije slučajno. Dejan Stevanović, Beograd "Staro, dobro, jagodinsko" Obraćam vam se ovim putem sa zahtevom da, saglasno odredbi člana 47, stav 1. Zakona o javnom informisanju, objavite ispravku dela teksta objavljenog u vašem listu, broj 2318, od 21. juna 2003. godine u tekstu "Staro, dobro, jagodinsko", na 50. i 51. stranici. Naime, iz navedenog teksta čitaoci mogu da dođu do zaključka da je Jelena Đoković jedina naslednica –şpraunuka Jovana Kosovljanina, nekadašnjeg vlasnika Jagodinske pivare. Imajući u vidu da je u pravoj naslednoj liniji pok. Jovan Kosovljanin imao sina Mihajla Kosovljanina, koji je bio otac Jelene Kosovljanin udate Kojić, a koja je bila moja baka, jedini pravilan zaključak koji iz toga sledi je da sam ja, Milanka Uzunović, jedini naslednik u pravoj naslednoj liniji pok. Jovana Kosovljanina. Ne ulazeći u pravo Jelene Đoković da se predstavlja kao pobočni naslednik Jovana Kosovljanina, smatram da je neophodno da u sledećem broju vašeg časopisa, čiji sam ja redovni čitalac, objavite ovu ispravku i upoznate širu javnost sa činjenicom da sam ja jedini živi naslednik bivšeg vlasnika Jagodinske pivare Jovana Kosovljanina. Potrebu da vam se ovakvim zahtevom obratim osećam posebno zbog toga što sam na poziv sadašnje uprave Jagodinske pivare, i to Ljubice Zdravković, prisustvovala manifestaciji – izložbi koja je 12. juna 2003. godine otvorena u Pedagoškom muzeju u Beogradu, te zbog toga smatram u najmanju ruku nekorektnim način na koji je gore navedena informacija prezentovana čitaocima. U nadi da ćete, saglasno Zakonu, izaći u susret mom zahtevu ostajem s poštovanjem. Milanka Uzunović, Beograd
|