|
PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ Na žurci kod Aleksa Spanosa Osvrnula bih se malo na reportažu gospođe Suzane Mančić koju je objavio vaš list pod nazivom "Na žurci kod Aleksa Spanosa" i sa istaknutim "Ekskluzivno iz San Franciska". Verovatno je bila previše uzbuđena ovom posetom kao i željom da dočara većini vaših čitalaca (naročito ženskom delu) svoje putešestvije do Zapadne obale Amerike. Mislim da je, pre svega, želela da saopšti široj javnosti svoj sadašnji status po onoj našoj: "Neka crknu dušmani" ili pak onoj: "Kako sam se nadala, dobro sam se udala", pošto je u više navrata potencirala svoje "kvalitete" i sadašnji status. Recimo: "Let prvom klasom od Atine do San Franciska trajao je šesnaest sati uz šampanjac, ukusna i probrana jela, izbora od petnaest video-kanala.."., ili: "Uz komplimente kako divno izgledam..". do onog: "U celom tom mnoštvu ja sam bila jedina Srpkinja. Nosila sam ljupki šeširić i svi su se pitali ko je ta lepa žena..". Budući da je sebi mogla da priušti ovako lep doživljaj, morala je da bude i verodostojna u opisu pred vašim čitaocima. Verovatno nije uspela da popamti nazive svih tih mesta. Gospodin Aleks verujem da živi u jednom od prelepih gradića u Napa dolini, ali sigurno ne u Stoktonu. Stokton je na pedesetak milja istočno od San Franciska u kontinentalnom delu Kalifornije, na autoputu broj 580. I on je izrazito poljoprivredni kraj koji s proleća zaudara na stajsko đubrivo i čega sve ne. Napa je severoistočno od San Franciska i Saosalitoje (ne Sosalito) na tom pravcu. Malo je pobrkala nazive i geografske lokacije ovoga dela Kalifornije. Neka ne zameri na ovo moje obraćanje, ali pošto živim u Ist Bej Eriju San Franciska, malo mi je zasmetao način prezentacije i obraćanja javnosti. I na kraju bih se osvrnula na sam kraj njene reportaže: "Šta je bilo kasnije, ostaviću za neki sledeći broj". I: "Nasmešite se, život je lep, voli vas vaša Suzana Mančić". Možda je pametnije preskočiti sledeći deo ovoga putešestvija i bolje pročitati pustolovine Jovanče Micića po Divljem zapadu. Barem ne obiluje tolikom samohvalom koje je ova reportaža prepuna. Pitam se samo da li je vrednije diviti se lepoti Kalifornije ili kvalitetima Suzane Mančić u lepršavom šeširiću. Umerenije za našeg prosečnog čoveka suočenog sa svakodnevicom. Mila Stefanović, San Francisko
Pišite o Nevesinju Vašim listom sam bio uvijek oduševljen. Trenutno ga pratim preko Interneta. I dalje je "Ilustrovana" dobra. Ja živim u Sloveniji, gdje ima dosta Srba. Lepo bi bilo da vaši novinari dođu u ovu republiku i naprave kakvu reportažu. Ja sam, inače, iz Republike Srpske, iz Nevesinja. Super bi bilo da se i o mom kraju nađe reportaža u vašem listu. Rijetki su krajevi u srpskoj istoriji kao Nevesinje, koje je bilo i ostalo simbol čojstva, poštenja i dobrih starih običaja, tradicije u mnogo čemu značajno za naš rod i porod. I da se ne bi u potpunosti ostvarili Šantićevi stihovi: "Pusto li ćeš biti Nevesinje slavno, /rasadniče srpstva, kolijevko lava.../ pusto, jer se eto seli pleme slavno..". I da ne bi ostalo pusto, otidite, napišite i objavite, takođe na Internetu... Biće vam zahvalni vaši čitaoci i hiljade nas Nevesinjaca rasutih po bijelom svijetu. Želim vam uspjeha u daljem radu. Đorđo Radović iz Slovenije,
rođeni Nevesinjac, selo Bratač Stalno na radnom mestu Doktor urološke medicine Svetko Reljić nije mađioničar, na primer "Hudini" našeg doba, neki vrač-pogađač ili naprosto neko čudo, mada možda i jeste. Zvanično, taj gospodin, s velikim početnim slovom, ne bavi se ostvarenjem naučnih dostignuća, ali strogo uzev pronalazi "staze i bogaze" da bi prodro u neke naučne dubine. Iza ovog izuzetno ozbiljnog čoveka stoje zavidni rezultati rada. Sada je dr Reljić na godišnjem odmoru. Odmara se radom u kućnoj bašti, za čije je potrebe s jednim majstorom popravio pumpu za navodnjavanje. Ima tu paradajza, boranije, krompira, pasulja... Pisanje stihova je poseban deo njegove životne priče. – Moj pesnički opus – priča dr Reljić – zaokružen je zasad s četiri objavljene zbirke od kojih sam poslednju nedavno objavio. Pripremam se za početak pisanja pete za šta već imam pripremljen "materijal". Najmilije mu je kad pacijenti ozdrave i napuste bolničku zgradu. Jednostavno, tada je presrećan. Uvek, u svako doba dana i noći, širom su otvorena vrata bolničke zgrade gde radi ili njegove kuće. Zadovoljstvo svih počinje od tog prvog koraka. Jer, dr Svetko Reljić je stalno na radnom mestu. S njim u vezi postoji još jedna specifičnost. Reč je o takozvanim plavim kovertima, s novcem označenim kao mito ili korupcija. Kad je u pitanju on, to je mislena imenica. O tako datom i stečenom novcu pacijenti nemaju lepo mišljenje. Zbog toga što su ove pare "na ledu" u njegovom slučaju, pojedine kolege znaju da mu upute poglede prekora. Vreme idealnih ljudi je postalo prošlost odavno. Dozvoljavamo sebi pretpostavku, ili više od toga, da se dr Svetko Reljić ne uklapa u takvu "šemu". M. Miljević, Sremska Mitrovica |