Novinar, urednik, voditelj, porodični čovek i – podstanar. Živi i radi u Zagrebu gde je i rođen pre pedeset i nešto godina. Popularnost mu ne nedostaje u domovini, ali je ugled i slavu Goran Milić stekao kao novinar, urednik i dopisnik srpske televizije. I danas bi se o tome pričalo da udarni TV dnevnik počne scenama sa svadbe anonimnih domaćina a da ne govorimo kakva je to smelost bila 1988! Prosto, dnevnik se tih godina gledao ne da bi se saznalo šta ima novo nego da bi se čulo i videlo šta Milić poručuje.

(NASTAVAK SA PRVE STRANE)

Izbijanje rata u SFRJ prekinulo je njegovu beogradsku karijeru, a odanost milionskog gledališta Goranovom liku i delu ozbiljno je uzdrmana. Ovdašnja javnost nekako je progutala njegov odlazak u Sarajevo, u "Ůutel", ali se zagrcnula kad je Milić otišao u Zagreb i počeo da radi za tamošnje, kako se ovde doživljavalo, Tuđmanove medije. Prekori, a bogami bilo je tu i grubih reči, razmenjivani su sa obe strane. Vremenom, strasti su se stišale i Gorana smo, doduše u malim dozama, počeli da viđamo i u beogradskim, pre svega, štampanim medijima. Razgovor za "Ilustrovanu" prihvatio je bez predumišljaja. Srdačan, otvoren, duhovit i, profesionalac do koske, Milić nije izbegao odgovor ni na jedno pitanje koje smo mu postavili. Počeli smo od njegovog trenutnog novinarskog angažmana koji, u dobrom delu, daje i jasan prikaz hrvatske medijske scene.

– Urednik sam i voditelj tjedne emisije "Brisani prostor" na HTV, koja se emitira četvrtkom navečer, na Prvom programu, nakon "Milijunaša". S malom novinarskom ekipom radim tjedne političke, ekonomske, socijalne i svakojake teme, od "tvrdih" priča do zabave i sporta. Kako u posljednje vrijeme svi patimo od mjerenja gledanosti, sav sam ponosan što je "Brisani prostor" u samom vrhu, uz "Latinicu", "Glamur kafe" i TV Dnevnik. "Milijunaš" je, naravno, prvi, bez konkurencije, ali je "Brisani" redovito među prvih deset emisija po gledanosti, računajući više od 400 emisija tjedno na svim hrvatskim TV postajama. To mi je glavni posao.

Uz to, još je i nadređeni urednik važnih informativnih emisija – "Latinice" Denisa Latina, "Foruma" Hloverke Novak-Srzić i Tihomira Ladišića, "Nedeljom u 2" Aleksandra Stankovića i "Znakova vremena" Branimira Bilića. Preko leta je radio polučasovne reportaže za zabavni program iz Grčke, Italije, Švajcarske, Francuske i Španije, što je, kako kaže, bilo vrlo zgodno. Piše kolumne u osječkom dnevniku "Glas Slavonije", ponekad i za "Hrvatsku riječ" iz Subotice a kad ga nagovore, ističe, napiše ponešto i za neke strane novine.

– S kolegom Dragom Flegom izdao sam jednu knjigu "The Best of Croatia" na hrvatskom i engleskom jeziku i bez ikakve promocije prodao je u 10.000 primjeraka, što je za hrvatske prilike odlično. Ponekad održim i neko predavanje studentima novinarstva... Sve u svemu, nema biznisa, čista novinarska vokacija. Sad sam baš negdje izjavio da sam uvijek volio ekscese, ali ne i ekstreme. Novinar sam, nisam švicarski bankar niti novopečeni tajkun koji se mora šminkati i glumiti otmjenost. Ali, prezirem ekstremizam kojim neki neutemeljeni ljudi pokušavaju preskočiti etape i nešto postići preko noći. To se uvijek obije o glavu. Ja sam bio sin ambasadora, ali sam sve radio po redu. Završio fakultet, odslužio vojsku, zaposlio se na javnom natječaju, pabirčio neke analize u nekom eksperimentalnom odjelu TV Beograd, da bih počeo kao novinar kod Ranka Loze, Nebojše i Velimira Popovića koji su me lijepo prihvatili i naučili temeljima profesije. Tri sam godine bio zaposlen prije nego što sam na ekranu izgovorio prvu rečenicu u studiju, u jednoj malo gledanoj emisiji! A danas, klinac od 25 godina već misli da vodi TV Dnevnik bolje od Dan Rathera! Ja sam skupljao "cake" od Momčila Popovića koji se prvi u cijelom JRT-u usudio govoriti jednostavnim, svima razumljivim rječnikom, izbjegavajući što je više mogao uobičajene samoupravne i nesvrstane poštapalice. Kad sam otišao za dopisnika iz Njujorka, usudio sam se napraviti i korak dalje...

Kako živite? Da li ste i dalje u boemskom fazonu, kako Vas pamte Beograđani. "Jure" li Vas i dalje lepe žene a Vi "mislite samo na televiziju"...

– Lijepe žene su me pratile dok sam bio mlad, uspješan i poznat. Kad su nastupile teške godine, nije ih više bilo. Ali, nekako sam uvjeren, gotovo sve koje su bile ne bi ni danas odbile poziv na večeru. Ne zbog mojih posebnih vrijednosti, nego zato što se nismo rastajali kao neprijatelji – kaže. – Oženjen sam, od kraja 1992. godine, sa suprugom Anom imam sina Marka, a kći iz prvog braka s pokojnom Oliverom Katanić, moja Lana, živi s nama u Zagrebu i studira pravo. Ona dođe sa mnom u Beograd, posjeti rodbinu, ode majci na grob. Ljepotica je, građena kao manekenka, visoka 1,80, prava cura. I ne voli da tata priča o njoj po novinama. Inače, živimo u iznajmljenom stanu od sedamdeset kvadrata u zagrebačkoj Ilici, već jedanaest godina, što za mene nije ništa novo. Od trideset tri godine radnog staža, samo sam četiri godine uživao u vlastitom stanarskom pravu i pristojnom stanu. Garsonijeru od 26 kvadrata tu ne bih računao.

Kad ste poslednji put bili u Beogradu, kojim povodom?

– U Beograd sam prvi put došao u prosincu 2001, točno deset godina nakon što sam otišao. Motiv mi je bio suđenje za povratak stanarskog prava koje je oduzeo prvo meni, potom mom pastorku Igoru, a na kraju i mojoj kćeri Lani koja je također član domaćinstva. To suđenje traje više od deset godina i sad je opet na početku. Uskoro dolazim u Beograd na novo ročište. Nadam se pravdi.

Kako biste danas opisali prestonicu nekadašnje SFRJ za koju ste, kad ste je napustili, rekli da Vas podseća na Berlin 1943. godine?

– Danas bih Beograd opisao bitno drukčijim. Možda je u vanjštini ružniji i zapušteniji nego 1991, možda ljudi puno teže žive, ali su oni šovinistički poklici i ubilačke namjere sada u manjini, dok je razmišljanje o ekonomskom napretku, obračunu s kriminalom u europskoj orijentaciji – u usponu. Da se razumijemo, ja sam jedan od rijetkih ljudi izvan Srbije koji ističe fenomen da u Beogradu, za cijelo vrijeme rata, nije ubijen nijedan Hrvat, Albanac ili Bošnjak u kontekstu međunacionalnih obračuna. Oduzeto je i veoma malo imovine "onih drugih". Moj je slučaj više iznimka nego pravilo i kad je moj stan nasilno useljavan, susjedi i prijatelji su ga "obranili". Ali, sve ono što je Beograd "izvozio" od Vukovara, Dubrovnika, preko Prijedora, Foče, do Sarajeva i Kosova, ne može se pripisati samo Miloševiću i njegovoj "bandi". Puno je tu bilo onih koji su pljeskali, glasnije ili tiše.

Da li vas se rado sećaju beogradski prijatelji ili...

– Bilo je mojih prijatelja koji su se našli među pobornicima "Dana slave i ponosa" ili u pratećim opcijama, ali sam sretan što me oni moji najbolji prijatelji, s kojima sam bio nerazdvojan od gimnazije, nisu ni u čemu razočarali i iznevjerili. A nije im bilo lako u Beogradu reći da su prijatelji Gorana Milića. Svaka im čast, takve se stvari pamte zauvjek.

Mislite li i sada da je zabluda da novinarima treba prepustiti da vode politiku kao i da su političari zli, a novinari dobri?

– Sad je demokracija pa ljudi imaju pravo birati koga žele. One koje izaberu su, po prirodi stvari, političari. Profesionalni političari bolje uspjevaju na izborima od novinara. Ali, kad se neki novinar upusti u politiku, to u našim uvjetima ne ispadne najbolje. Novinar je u svojoj biti orijentiran na otkrivanje a ne prikrivanje stvari. To nije dobar pristup politici. Novinar misli da je ekskluzivna istina najveći zgoditak, dok je političarima bitno objaviti istinu koja njemu odgovara. Nemam ništa protiv novinara u politici, ali moraju dokazati da znaju voditi stranku jer individualnim istrčavanjima, računajući na medijsku popularnost, samo unose konfuziju.

Sećanja na razdoblje koje je za nama Goran Milić je napisao, još nije objavio, u dve knjige, u vidu leksikona. Na primer, pod slovom "T" su Tito, Tuđman i Televizija. Pod slovom "M" su Milošević, Milutinović (Milan), Marković (Ante), Menem (Karlos).

– Pod slovom "Š" je moj dragi prijatelj Šekularac, a na početku, pod "A" su Alija (Izetbegović), Abdić (Fikret), Arkan, Argentina, meni draga zemlja. Tu su zabeležene i rečenice koje su mi u četiri oka izgovarali – kaže Goran i otkriva neke:

Izetbegović: "Bog upravlja historijom. Ali, čovjek je dužan u tome sudjelovati, sukladno svojim najboljim vrijednostima..". Kiro Gligorov: "Pa naravno da je točno da su se Kučan i Milošević dogovorili oko izlaska Slovenaca iz Jugoslavije..". Vidite kako je zanimljivo...

S obzirom na to da ste ih poznavali u vašim i njihovim gimnazijskim i studentskim danima, da li je za Vas iznenađenje ono što se sada dešava sa Miloševićem, Milutinovićem, Koštunicom, Draškovićem?

– U mladosti, pa sve do rušenja autonomije Kosova, Miloševića nisam percipirao kao srpskog nacionalistu. Dapače, i on i Milutinović su mi se činili kao uvjereni titoisti, s nešto više osjećaja za moderna biznis vremena. Kad su, nakon 9. marta 1991, zajahali nacionalistički pokret, pokojni Dušan Mitević, kojega su smijenili 12. marta, rekao mi je preko telefona: "E, ako ne shvataš da je mojom smjenom pobijedila četnička Srbija, onda ništa ne znaš o politici!" Zanimljivo, u gimnazijskim i studentskim danima više se kao autentični Srbin pokazivao Vojislav Koštunica koji je držao do nacionalne i obiteljske tradicije i nije ulazio u Savez komunista. Vuk Drašković je i kao student imao ambicije narodnog tribuna koji aplauz publike pretpostavlja dosljednosti. Čini mi se, ne pratim baš najbolje sve događaje, da je postao zreliji, stabilniji. Ali, u lokalnim uvjetima, to vjerovatno ne znači i veću narodnu potporu.

Jesam li očekivao da će Milan i Sloba završiti u Hagu? Prije rata to ne bih mogao ni sanjati. Međutim, ljudi stvaraju politiku, ali i politika oblikuje ljude. Kao da sam ja onaj isti čovjek iz mirnijih prijeratnih beogradskih dana... No, previše je glava palo, previše je obitelji razoreno, preseljeno, osiromašeno. Milošević stvarno, a Milutinović po funkciji bili su na čelu sile koja snosi najveću odgovornost za ljudska stradanja. Onima koji ih mrze zbog počinjenih zločina poručio bih da budu nešto blaži jer Milošević, a pogotovo Milutinović nisu rođeni zločinci, čak i ako ih Hag takvima proglasi. Ali, onima koji ih mrze, jer njihova ideja nije uspjela, poručio bih da promjene društvo u kojemu se kreću i počnu čitati neke druge knjige.

Da li biste ikada i, ako je odgovor potvrdan, pod kojim uslovima seli u studio neke beogradske televizije i rekli: "Dobro veče, ovo je dnevnik"?

– Može... Ako se složite da kažem: "Dobra večer, poštovani gledatelji, ovo je središnji dnevnik" – smeje se. – Možda će doći vrijeme kad će transferi između Beograda i Zagreba postati normalna, publici prihvatljiva stvar. Ali, TV dnevnik je ipak posebna kategorija u našim glavama. I ne samo u našim. Čak su i Amerikanci godinama komentirali, ne uvjek pozitivno, okolnost da im TV dnevnik jedne od tri komercijalne mreže uređuje i vodi Kanađanin! One kasne večernje i one popodnevne vijesti mogu voditi Kinezi, Hispanoamerikanci, Arapi... Ali, onaj "središnji" je uvijek frka. Pustite da prođe još pet godina prije nego nekome u Zagrebu postavite ovo isto pitanje. Moja je prognoza da bi taj TV dnevnik koji bih vodio imao prvih pet-šest dana rekordnu gledanost a onda bi se pojavio novi, domaći voditelj, koji bi zamolio publiku da prestane otkazivati TV pretplatu "jer je problem riješen uspješnim ukidanjem promašenog eksperimenta". Varam li se?

Nedavno je hrvatski nedeljnik "Nacional" "grunuo" sa tekstom pod naslovom "Goran Milić ucjenjuje Bernijea Eklstonea". Za neupućene, gospodin Eklston je prvi čovek Formule 1 i jedan od najbogatijih ljudi sveta, oženjen Slavicom Radić, nekada poznatom hrvatskom manekenkom. O čemu je zapravo reč?

– Stvar je ispala komplicirana a zapravo je veoma jednostavna. Srebrenka Herold-Mijatović, moja koleginica na HTV i dugogodišnja prijateljica Slavice Radić-Eklston, pala je s njezine jahte "Petara" i zadobila teške ozlijede. Imala je frakturu lubanje, ostala je gluha na lijevo uho, i danas se liječi, tri godine nakon pada. Nazvala je Slavicu tražeći adresu osiguravatelja jahte, kako bi eventualno dobila neku odštetu. Slavica je bila krajnje bijesna zbog takve ideje i uz strašni vokabular prekinula sve odnose s prijateljicom iz mladosti. Kasnije se ispostavilo da je sve to učinila jer jahta nije imala osiguranje za putnike pa bi Eklstoni, kao vlasnici, bili odgovorni. Budući da su kontakti prekinuti, a rok za podnošenje zahtjeva za odštetu je bio pred istekom, na molbu Srebrenke poslao sam dva veoma pristojna pisma Eklstonima moleći ih da nešto učine za tu ženu. Ta su pisma Eklstoni predali tjedniku "Nacional" sa čijim urednicima Slavica ima davne privatne veze i sve je osvanulo na naslovnici kao ste rekli. A u tekstu je iznijeto puno neistina, navodno kroz izjave Bernija Eklstona, pa je sve dobilo izgled medijskog linča. Ni u dva naredna broja "Nacional" nije objavio moj demanti i ispravio neistine u tekstu. Bljak!

Ponekad održim i neko predavanje studentima novinarstva... Sve u svemu, nema biznisa, čista novinarska vokacija.

Novinar sam, nisam švicarski bankar niti novopečeni tajkun koji se mora šminkati i glumiti otmjenost.