|
PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ Za našeg Gorana Nisam sigurna da li se na pravu adresu obraćam, ali tragična situacija u kojoj se nalazi moj mali sestrić mi je nametnula potrebu da se obratim na sve moguće i nemoguće adrese koje u ovom trenutku je moguće dobiti. Reč je o sledećem: Goran Berečević iz sela Velika Vrbica, opština Kladovo, inače šesnaestogodišnjak, teško je oboleo od retkog oboljenja poznatog pod nazivom Vilsonova bolest. Tridesetog avgusta 2003. godine hitno je prebačen na Infektivnu kliniku u Beogradu zbog hepatitisa A, da bi mu analizama ustanovili retku bolest koja napada jetru, a spas je jedino u presađivanju ovog organa. Četrnaestog septembra pada u komu i pitanje sati je bilo da li će preživeti ukoliko se hitno ne obavi transplantacija. Naravno, u našoj zemlji se nigde takav zahvat ne radi i samo uz božju pomoć i pomoć humanih ljudi, odnosno Jugoslovena u Austriji, omogućeno mu je da hitno bude prebačen na Univerzitetsku kliniku u Beču. Da bi bio primljen, naravno, trebalo je položiti određenu novčanu kauciju (oko 100.000 evra) koja je iste večeri legla na račun klinike. Zahvaljujući klinici "Anlave" naš Goran je prebačen iste noći za Beč. Transplantacija jetre je obavljena 17. septembra 2003. godine i Goran se uspešno oporavlja. Istog trenutka smo podneli zahtev Republičkom zavodu za zdravstvo za finansiranje dela troškova lečenja obolelog deteta. Na naše veliko iznenađenje zahtev je odbijen sa obrazloženjem da je dete starije od petnaest godina (Zakon propisuje lečenje samo do petnaeste godine života). A da paradoks bude još veći, razlog negativnog rešenja je i taj što smo uputili zahtev samo dan nakon što je dete hitno otišlo na transplantaciju. Da je, međutim, ostao minut duže, shvatite, ovo pismo ne bi bilo nikada napisano. Suvišno je da pišem kako smo toga dana, 14. septembra, sa lakoćom "poljubili vrata" Republičkog fonda za zdravstvo kao i Ministarstva zdravlja jer je bila nedelja. Tog dana sam prvi put u svom životu bila poražena kao čovek, shvativši da život ne vredi ama baš ništa. Saznanje da birokratija jedne države ne dozvoljava jednoj majci da svoje dete spasi, to je, morate priznati, poražavajuće. Rodbina je odmah otvorila žiro-račun za uplatu pomoći za pokriće troškova lečenja i operacije, a iskreno rečeno upućujemo i apel za pomoć na mnogobrojne adrese ljudi koji su svojim položajima i funkcijama u situaciji da "aminuju" troškove lečenja u inostranstvu jednog mladog života, državljanina ove zemlje. Da ne dužim više, naš Goran, inače sjajan fudbaler i odličan učenik, hvala Bogu, odlično se oporavlja, zahvaljujući "tamo nekim ljudima u tamo nekoj zemlji". Zato vas molim za pomoć, za onoliko para koliko je u vašoj moći da odvojite za jedan mladi život, jer, morate priznati, skupiti novac za ovakvu vrstu lečenja nije u današnje vreme nimalo lako. Brojevi otvorenih računa za uplatu pomoći su sledeći: Za Gorana Berečevića 29. 08. 1987. godine KOMERCIJALNA BANKA A.D.
Dragica Domić, Zemun
Tražim porodicu Nešić Molila bih da mi čitaoci pomognu da nađem obitelj Branka Nešića, inženjera šumarstva, koji je radio između 1930. i 1933. godine u Subotici u "Rasadniku". Brankovi roditelji su živeli u Beogradu na Dedinju. Ne znam da li su stanovali u stanu ili u vlastitoj kući. Pismo sa mojom adresom se nalazi u "Ilustrovanoj Politici". Ako se neko javi od obitelji Nešić, neka pismo pročita u redakciji i neka ga uzme. Čitateljka iz Švedske
Falko El Tomeks prvi Odgajivači rasnih pasa, pasmine nemački bokser, nastale u Nemačkoj pre gotovo osam decenija, mogu da se osećaju zadovoljni i srećni zbog toga što smo postali svojevrsna planetarna kinološka sila. Na nedavno održanoj međunarodnoj smotri četvoronožaca ove pasmine u Mariboru trijumfovao je predstavnik odgajivačnice iz Golubinaca. Ovo sremsko selo je poznato po visokim dostignućima u gajenju pšenice, kukuruza i stoke. Vlasnik te odgajivačnice je profesor Milorad Bosančić, direktor golubinačke osnovne škole. Ovaj zaljubljenik u pse, najpre te rase, uvažen među Golubinčanima zbog takve sklonosti, priča s ponosom: – Nemački bokser je veoma umiljat pas, njegova ljubav prema vlasniku je ogromna. Posebno izražava odanost prema deci, ma šta da mu čine mališani. Kad je reč o toj pasmini, njena prva vrlina je pitomost, tačnije neagresivnost. Uvek je spreman da igrom zadovolji svog gazdu. Takođe je skroman i kad je reč o hrani. Naš sagovornik je pun lepih reči o svom četvoronožnom prijatelju, zvanom Falko El Tomeks. Bez imalo rezerve, ubeđen je da su na izložbe na zemaljskoj kugli sva prva mesta rezervisana upravo za njega. M. Miljević, Sremska Mitrovica |