|
PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ Događaj prepušten zaboravu Prošlo je gotovo pola veka od prve masovne pobune u Titovoj Jugoslaviji. O tome se u ono vreme nije smelo pisati, a kasnije je ovaj događaj prepušten zaboravu. Zato vam dostavljam ovaj tekst koji sam napisao kao jedan od učesnika navedenog događaja, s predlogom da ga objavite u vašem časopisu. Tekst novi naslov "Pobuna". Srdačan pozdrav, Bogdan M. Koprivica Bilo je to oktobra 1954. godine. Upisao sam treću godinu na Građevinskom fakultetu i stanovao u Studentskom gradu u Novom Beogradu. Primao sam stipendiju kojom sam mogao pokriti troškove stanarine i ishrane u domu, kao i pretplatne karte za gradski prevoz. Za džeparac mi nije preostajao novac te bih, ukoliko želim da odem u bioskop, prodao bon za ručak ili večeru i na taj način mogao sam priuštiti sebi to zadovoljstvo. U to vreme su se za nas studente u Beogradu dešavale nepovoljne stvari. Domovi su povećali cene za smeštaj i ishranu, a Gradsko saobraćajno preduzeće cene studentskih pretplatnih karata. Kontrolori u autobusima (koje smo zvali ridžveji) bili su veoma grubi prema studentima koji su se vozili bez karata. Uz primenu najgrublje sile izbacivali su nas iz autobusa. Revoltirani studenti su često, posle takvih "intervencija", demolirali autobuse, što je dovodilo i do intervencija milicionera. Nezadovoljstvo među studentima posebno među onima koji su stanovali u Studentskom gradu, svakim danom je raslo. Jedne večeri, sa dva svoja druga, otišao sam u bioskop koji se nalazio u Domu kulture Studentskog grada. Davao se američki film "Mutne vode teku", koji je prikazivao težak život američkih Crnaca. Film se završavao pobunom Crnaca protiv belih vlasnika plantaža. Posle predstave, koja je trajala od 19 do 21 čas, izašli smo iz bioskopa i bili iznenađeni prizorom u Studentskom gradu. Na ravnim krovovima zgrada plamen se dizao nekoliko metara (studenti su na krov izneli i zapalili arhivu, drvenu građu i druge predmete). Na platoima između zgrada okupljeni akademci su skandirali: "Mi smo ga gradili, mi ćemo ga rušiti", misleći na zgrade doma. Oko pola noći neko je viknuo: "Idemo u Beograd, žalimo se Veću" (SIV-u). "Na Beograd", povikali su studenti. Oformi se kolona i povorka krenu ka centru grada. Priključio sam se koloni. Pošto su neki od studenata odlučili da ostanu u domu, masa je počela uzvikivati: "Kukavice ostaju", što je delovalo na kolebljivce da se priključe protestu. Od Studentskog grada pa do podvožnjaka, koji se nalazio u blizini sadašnje Palate federacije (ovaj nadvožnjak je bio poznat i po demonstracijama studenata 1968. godine), izvikivali smo parole koje su se odnosile na naše nezadovoljstvo pogoršanjem standarda života, a bilo je i parola uperenih protiv vlasti. Međutim, kod nadvožnjaka su nam preprečili put kamioni prekriveni ciradama krcati milicionerima. Čim smo im se približili, oni su iskočili iz kamiona, besomučno su pucali iz vatrenog oružja u vazduh i pendrecima su tukli studente koji su bili u prvim redovima protestne povorke. Nastao je haos. Studenti su počeli da beže. Mnogi su uhvaćeni i "maricama" odvezeni u zatvore. Mene je jedan milicioner udario pendrekom preko lica, polomio mi nosnu kost i krv je počela da teče u mlazu. U mrkloj noći preskočio sam kanal preko puta i prečicom, preko njiva, trčao sam ka Studentskom gradu s namerom da se što pre dočepam svoje sobe i zaustavim krvavljenje. Ispred doma su se nalazile dve, tri barake (koje su nekad korišćene za smeštaj brigadista, a tada za smeštaj bolesnika). Pošto je noć bila topla, prozori na barakama su bili otvoreni te sam ja, da bih skratio put, uleteo kroz prozor u prvu baraku i preko bolesničkih kreveta prošao na drugu stranu, ostavljajući krvave tragove za sobom. Najzad sam stigao i do Studentskog grada. Oko zgrada se nalazio manji broj studenata, a mnogo milicionera koji su hvatali studente i odvozili ih u zatvor. Bilo je dosta milicionera na konjima, koji su nas sprečavali da uđemo u zgrade. Studentkinje koje su ostale u domu demontirale su lavaboe iz soba i bacale ih sa spratova na konjanike. Bilo je mnogo povređenih, kasnije sam čuo i ubijenih, i milicionera i studenata. Ja sam, ipak, uspeo da uđem u moju zgradu, popnem se na četvrti sprat i dokopam se svoje sobe. Pogledao sam se u ogledalu – bio sam sav krvav, nos mi je landarao i počeo da otiče. Nekako sam uspeo da zaustavim krvavljenje, operem se i presvučem. Legao sam u krevet i cele noći nisam spavao, zbog bolova. Sutradan nisam smeo da odem lekaru. Drugovi su mi nos fiksirali flasterima, a u šali su mi govorili da su me ulepšali jer su mi ga ispravili. Tada je veliki broj studenata bio po zatvorima Beograda i drugih gradova Srbije, a dnevna štampa i državni radio nisu doneli nijednu informaciju o ovoj pobuni. Posle nekoliko dana, kada mi je otok spao, otišao sam na fakultet gde je bila oformljena tročlana komisija koja je saslušavala sve studente iz Studentskog grada. Dvojica su bile moje kolege starijih godina (partijski rukovodioci), a treći je bio islednik... Došao sam i ja na red. Morao sam da im detaljno ispričam o mom učešću na demonstracijama. Oslobođen sam odgovornosti jer sam sticajem srećnih okolnosti bio u bioskopu kada su demonstracije počele (znači, nisam bio jedan od organizatora). U toku saslušanja, pored ostalog, rekao sam da je oko zgrade u Studentskom gradu bilo više milicionera na konjima. Tada me je islednik grubo prekinuo govoreći da konjica nije bila angažovana. Da bih olakšao sebi položaj, odgovorio sam: "Možda mi se pričinilo, konjica nije bila". Međutim, istina je da je samo na mom ulazu u zgradu bilo nekoliko konja sa milicionerima koji su sprečavali da se uđe u zgradu. Ali, vremena su bila takva. Istina nije smela da se čuje. Mislim da je ova pobuna studenata bio prvi masovni protest protiv vlasti u Titovoj Jugoslaviji. |