|
PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ Veličanstven i neponovljiv P oštovani prijatelji, pročitao sam reportažu o gospodinu Miletu Kosu, mom velikom prijatelju kog, sticajem okolnosti, nikada nisam video i lično upoznao. Ja sam prestao da mu pišem jer od njega vrlo dugo nije stizao nikakav odgovor; pomislio sam da Mile Kos ima nekakvih problema zbog mog pisanja odavde, iz Amerike, pa sam prestao da insistiram. Poslednji put mi se javio iz Švajcarske čestitajući mi Novu godinu i Božić i – to je bilo sve. Nažalost, nemam Miletovu adresu niti broj telefona. Naravno, i dalje stoji moja ponuda: kad god hoće, gospodin Kos može da dođe kod mene, kao i gospodin Lazić, autor novinske priče o Miletu i njegov prijatelj. Ako vas bude interesovao put u Ameriku, ili vam nešto zatreba odavde, samo mi javite. Veoma mi se dopala reportaža o Miletu: on je za mene ostao veličanstven i neponovljiv. Dotakli ste ono što novinar mora da zna u svom poslu, a to je da ne sme da bude u kalupu, već uvek nov, u stilu Mileta Kosa. Moram da spomenem da sam uložio dosta truda kako bih kod naših ljudi ovde popularisao "Ilustrovanu Politiku". Imao sam prilično uspeha i, kao što to Mile kaže, išlo je "na neviđeno" veoma dobro, sve dok jedna vaša koleginica iz kuće Politika nije odavde napisala tako lošu reportažu, da se to odrazilo i na vaše i moje novine. Čuvam tu reportažu, koju ću vam jednog dana poslati. Priznajem da nisam kompetentan da ocenjujem da li je neko dobar ili loš novinar, ali znam da iznošenje neproverenih podataka nije odlika dobrih novinara! Ja sam, inače, Nikola Jovanović, a prijatelji me zovu Kokan. Ovde, gde živim i radim, svoje kršteno ime sam promenio u Nik iz praktičnih razloga: to Nik je nekako bolje zvučalo. O meni je reportažu napravio novinar Radovan Brankov, koji je bio moj gost. Divan čovek. Na kraju, moram da vas zamolim da gospodinu Miletu Kosu date moju adresu i telefon. Naravno, i vi me možete pozvati u svako doba ako vam nešto zatreba. Kokan iz Los Anđelesa
Srbi i džez U Srbiji u ovom trenutku postoji petnaestak džez festivala, a taj broj se svake godine uvećava. To je više nego u ovim balkanskim zemljama zajedno i više nego u bilo kojoj evropskoj državi. Koliko znam više nego i u samoj Americi gde je interesovanje naroda za ovu vrstu muzike odavno usahlo. Svi su vrlo skupi, a potreban novac obezbeđuju ministarstvo i sekretarijat za kulturu, gradske i opštinske skupštine, koji su izdašni i onda kada pomažu održavanje takvih sve brojnijih koncerata širom Srbije. Od oko trista televizija koliko ih ima u našoj zemlji, najmanje dvesta, a najverovatnije dvesta pedeset, ima redovne emisije posvećene džezu i bluzu. To je slučaj i sa značajnim brojem radio-stanica. Poređenja radi u Hrvatskoj postoji samo jedan jedini džez festival i tek nekoliko televizija na kojima se može slušati ovakva vrsta muzike. U Engleskoj, obratite pažnju, od nekoliko hiljada radio i TV stanica, samo jedna jedina (Radio Bi- Bi-Si) ima nedeljnu emisiju posvećenu džezu. Tamo kažu da su džez i bluz tipično američke muzike i kao takve ne treba da budu zanimljive za Britance. Po broju džez festivala, kao i po broju radio i TV emisija sa ovom vrstom muzike, Srbija je bez dileme prva džez sila na planeti. Ali, to nije sve. Nedavno je svečano i uz učešće državnog novca proslavljen vredan "jubilej" pedeset godina diksilenda (vrsta džeza) u Srbiji. Tom prilikom je konstatovano da je beogradski diksilend orkestar jedini ne samo na području bivše Jugoslavije nego i na čitavom Balkanu, te da je broj takvih orkestara u celoj Evropi, otprilike, jednak broju prstiju na jednoj ruci. Ranije ih je bilo znatno više, ali su vremenom ugašeni. U Srbiji se, međutim, zahvaljujući narodnom novcu, planira stvaranje još dva takva orkestra, sa željom da ova zemlja postane centar diksilenda na Starom kontinentu. Ali, ni to nije sve. Nedavno smo čitali da je u Minhenu ostao još samo jedan džez klub (a i njegova budućnost je neizvesna), dok u mnogim gradovima u Nemačkoj više nema nijednog. Zatvoreni su jer nema interesovanja publike, a državi ne pada na pamet da ih finansira. Ista sudbina je zadesila i na desetine ovakvih klubova širom Evrope. A u Srbiji obrnut proces. Akcija koju je neko najavio pre nekoliko godina pod sloganom: "Nijedan veći grad u Srbiji bez džez kluba" daje rezultate. Snobovi (kažu, ipak ih nema mnogo) dolaze na ta mesta, a troškove podmiruju poreski obveznici. Poslednjih godina džez sve više nalazi mesta i u radio i televizijskim emisijama namenjenim deci, jer, zaboga, srpski naraštaj pored rokenrola treba od početka da se privikava i na ovu vrstu američke muzike. Da li je ovoliko prisustvo džeza i bluza u Srbiji potvrda superiornosti naše kulture i prosvećenosti u odnosu na sve druge, uključujući i same Amerikance? Ne, to je svedočanstvo o našoj neiscrpnoj gluposti, našoj nekulturi, budalastom i neodgovornom ponašanju. I nadasve o pobedi rasrbljene pameti nad zdravim razumom i samom suštinom Srbije i srpskog bića. Dejan Stevanović, Beograd
Još o Jovanki P
oštovana redakcijo,
Da sam na mjestu gradonačelnika Beograda ili predsjednika Vlade Srbije, ako ništa ne bih mogao učiniti da Jovanka Broz živi život dostojan čovjeka i uživa sva ljudska prava, ni dana ne bih ostao na tim funkcijama. Ti moćnici na vlasti obećavaju brda i doline narodu, a nisu u stanju gospođi Jovanki riješiti problem struje i grijanja, vratiti silom oduzete lične stvari. Da ne nabrajam dalje. Gdje su i šta rade Titovi borci i saborci, gdje su beogradski intelektualci. Gdje ste Beograđani? Učinite nešto za Jovanku i skinite ljagu sa svog grada jer, u protivnom, Beograd će s razlogom i dalje gubiti sve one atribute kojim se ponosi jedan grad. Simo Petković, Nemačka
|