PRIPREMA: Desimir ĐORĐEVIĆ
 |
PISMA UREDNIŠTVU
E-mail: ilustrovana@politika.co.yu
"Moja lađa" nije potopljena
 |
Povod za ovo pismo je moj boravak u Crnoj Gori u septembru 2003. i posjeta mome bratu Petru u selu Kućišta u Ćeklićima, gdje sam se takođe sreo i sa našim rođakom Branom Gvozdenovićem koji živi u Londonu. Tom prilikom, kako to obično biva, razgovarali smo o događajima iz davne i skorije prošlosti, kao i o tome gdje se ko od nas sada nalazi. Između ostalog, pričali smo o povratku moga oca Mitra iz Argentine, sa četvoro djece davne 1936. godine.
Pričajući o meni nezaboravnom putovanju od Buenos Ajresa do Đenove italijanskim brodom "Konte Bjankamano" i dalje preko Trsta do Kotora, sjetih se da sam početkom šezdesetih godina, ne znam baš tačno kada, pročitao reportažu koju je objavila "Ilustrovana Politika" o istorijatu broda i da sam, poslije toga, u očevoj putnoj ispravi, upisao: "Buenos Ajres-Kotor: 29. 9. do 16. 10. 1936. godine. Od Buenos Ajresa do Đenove, sa pristajanjem u Kazablanci, putovali smo ovim italijanskim brodom koji je, prema pisanju "Ilustrovane Politike", potopljen u vodama Jugoistočne Azije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bio je na strani saveznika i služio je za prevoz vojnika i ratnog materijala!"
S obzirom na to da mi je nestala jedna slika ovog broda, koju sam imao i čuvao kao uspomenu sa tog putovanja, Brano Gvozdenović mi je predložio i ponudio se, ako sam siguran da se pomenuti brod zvao "Konte Bjankamano", da će potražiti podatke o brodu na internetu.
Nakon kraćeg vremena bio sam iznenađen pismom iz Londona i njegovim sadržajem iz kojeg sam saznao da brod nije potopljen! "Moja lađa" je preživjela Drugi svjetski rat, a zatim je vraćena državi Italiji! Kao dokaz prilažem kopije dokumenta o istorijatu broda i jednu njegovu fotografiju načinjenu nakon Drugog svjetskog rata kada je brod bio ponovo renoviran i opet služio za prevoz putnika preko Atlantika, sve do smještaja njegovih pojedinih sklopova u Nacionalni muzej u Milanu, 1964. godine.
Ilija Kaluđerović, Cirih
To je kriminal!
R
ođen sam u Nišu i sa članovima svoje porodice došao u Australiju 1998. godine. Ja i supruga smo u Elektronskoj industriji u Nišu ostavili radni staž od preko trideset godina.
Duša me boli čitajući pismo Zorana Jovanovića, u ime grupe radnika "Nisala" koje ste objavili u pretprošlom broju "Ilustrovane". I samo se pitam gde će duše onih koji opljačkaše višegodišnji rad dve hiljade radnika "Nisala". To je zaista kriminal.
Zar u vreme kada se ceo svet okrenuo protiv našeg malog naroda, što pokazaše minule godine, da i mi sami jedni drugima jamu kopamo. Upravo to zlo, taj kriminal od svojih sunarodnika treba da više boli od ostalih zala koja su nam naneli tuđini.
"Domal inženjering" nije krivac za nevolje dve hiljade radnika, on je samo posledica. Glavni i jedini krivac, i u isto vreme saučesnik u toj sramnoj raboti, sada više nije "spoljni neprijatelj", ne zavaravajmo se.
Sada je to delo Srbina, "poštenog domaćina", "ugledne ličnosti", "pravoslavca", kome srpski narod ukaza poverenje svojim glasovima ili ludilom neglasanja. I takvi, pričaće se nekad, dograbiše dizgine, zakonom legalizovaše sva zla demokratije neophodna za promenu vlasništva od društvenog u razbojničko i počeše harač po zemlji Srbiji. Zakone donesene radi sticanja lične dobiti na račun svog naroda.
Ni za jednu od mnogih farsi, cirkusa od privatizacije, nema lične odgovornosti. Zemlja blagostanja, ličnog (pokradenog) vlasništva i kolektivne odgovornosti.
"Sreća" je imati tako "divne i bezgrešne" vođe.
Mikan Ignjatović, Australija
