Nenad Bogdanović

Štedljivi domaćin

Jedini kandidat za prvog čoveka prestonice koji nije morao da dolazi dva puta u Gradsku izbornu komisiju je i jedini koji je tražio odlaganje svog pojavljivanja u "Ilustrovanoj". Kako se i mi držimo svog plana i programa, nismo mu izašli u susret

Kada smo pre deset dana kontaktirali izborni štab aktuelnog beogradskog premijera i zatražili da budemo aktivni posmatrači jednog dana njegove kampanje rekli su nam da nema problema, samo da se strpimo dok se Nenad Bogdanović vrati s puta. Na televiziji smo videli da se taj put "zove" Atina. Po povratku iz olimpijske prestonice sačekali smo još jedan dan da se utvrdi precizni tajming Nenadovih aktivnosti. Dan za danom i dođe i sedmi, za kada je naše druženje sa kandidatom bilo nagovešteno, ali tog jutra nam se javio ljubazni ženski glas i saopštio da "njima odgovara samo početak sledeće nedelje". Na pitanje zašto, nismo dobili suvisli odgovor. Do kompromisa, po običaju koji nažalost vlada u ovoj državi, nije došlo.

A tog dana kandidat Demokratske stranke za gradonačelnika podsetio se na svoje gimnazijske i studentske dane. Obišao je Matematičku gimnaziju čiji je bio đak i Elektrotehnički fakultet na kojem je diplomirao 1978, smer telekomunikacije, a posle tri godine i magistrirao. Šta su ga učenici i studenti pitali nismo bili u prilici da čujemo, ali je za neke elektronske medije magistar Bogdanović rekao da su baš oni naši najbolji ambasadori.

Bogdanovići potiču iz Like, a sam Nenad je zemunsko dete od oca Petra, vojnog lica, i majke Matije, domaćice. Po okončanju studija prvo zaposlenje je našao u "Pupinu". Menjao je firme ali je u svom zanatu, telekomunikacijama, stalno išao napred, kako u naučnoistraživačkoj oblasti (autor je dvadesetak stručnih i naučnih radova) tako i u menadžerskim poslovima. Krajem osamdesetih godina prošlog veka postao je prvo direktor a zatim i komercijalni direktor Zajedničkih ulaganja kompanija GTE i Telecomunication i EI "Pupin". Od 1996. godine je generalni menadžer mešovitog preduzeća "Alkatel Pupin Jugoslavija".

Nije alav, al' mu ide

U politiku, odnosno Demokratsku stranku ušao je u proleće 1992. godine. Iako tvrdi da nije alav na funkcije, i na tom grafikonu njegovog života postoji samo jedna linija koja neprekidno ide naviše, od predsednika zemunskog odbora DS, preko poverenika za Beograd i predsednika Gradskog odbora, šefa izbornih štabova koalicija "Zajedno" i "DOS", do šefa kriznog štaba za Beograd, pa onda predsednika Izvršnog odbora Skupštine grada, narodnog poslanika i potpredsednika i zamenika predsednika Demokratske stranke.

Čim je postao šef gradske vlade pokazao je da je ne samo vrstan menadžer već da zna i šta je domaćinsko ponašanje pa je članovima svog kabineta ograničio troškove za mobilni telefon na 2:000 dinara mesečno, a ostalim zaposlenim na samo 500 dinara.

- Potpuno sam zabranio konzumiranje alkohola u radno vreme, upotrebu službenih automobila i restorana u privatne svrhe, a na službene ručkove troši se minimalno - kaže.

Kao prilog uz ovu priču ide i podatak da je baš za vreme njegovog mandata u budžetu grada ostao višak od 600 miliona dinara koji je prenet u ovu godinu. Upućeni će još reći da Beogradska arena nikada ne bi bila završena na vreme da nije bilo Bogdanovića, a oni kojima ovaj demokrata nije na srcu optužuju ga da je za ovaj ukras grada, to niko ne spori, potrošio preko svake mere, kao i da se javna garaža ispod Pionirskog parka pretvorila u Skadar na Bojani i samim tim promašenu investiciju. Međutim, niko mu ne osporava promišljenost, suzdržanost, preciznost i energičnost.

Kada ga je njegova stranka kandidovala za gradonačelnika Beograda njegovu nominaciju svojim potpisima podržalo je 62.007 sugrađana od čega je samo 1.818 bilo neispravno, što je u poređenju sa drugim kandidatima zaista zanemarljiv broj. On je njima a i potencijalnim glasačima, iako je promišljeno škrt na obećanjima, ipak obećao neprofitne stanove (tvrdi da se u Beogradu mogu graditi stanovi za maksimum 700 evra po kvadratu i da za jedan takav od 60 kvadrata, ako uzme kredit sa učešćem od 20 odsto, kupac će izdvajati samo 150 evra mesečno), laki metro, sređen sistem za prečišćavanje voda i rešavanje kanalizacionih problema, objašnjavajući da je četiri godine kratak rok za realizaciju ovih planova, ali da bi oko 750 miliona evra bilo dovoljno da se oni ostvare.

Liči na tramvaj, al' nije

- Ne bih da budem previše ambiciozan - izjavio je još početkom ove godine - ali može se desiti da već sledeće godine počnemo da radimo tunel od Vukovog spomenika do Brankovog mosta, odnosno do reke koji treba da bude deo nezavisnog šinskog sistema . Sve govori da će to biti lak metro, sistem koji liči na tramvaj, a nije tramvaj, može da ide pod zemljom i nad zemljom, ima nešto manje koloseke, nezavisan je od ostalog saobraćaja i jeftiniji je od klasičnog metroa. Procena je, naime, da je gradnja kilometra lakog metroa pet puta jeftinija od klasičnog, a prva linija lakog metroa mogla bi da se izgradi za dve do tri godine. Ima mnogo zagovornika klasičnog metroa, koji su godinama radili na tom projektu, tako da ćemo sve dobro izmeriti pre nego što donesemo konačnu odluku.

Iako gotova sva istraživanja ovom magistru telekomunikacija predviđaju gradonačelničko mesto, u javnosti su se pojavile i spekulacije da mu put do tog "trona" može otežati sukob sa Borisom Tadićem za kojeg je Nenad i tokom izbora za stranačkog lidera a potom i za predsednika države maksimalno zalegao. Iako su i Bogdanović i Tadić više puta demantovali takve glasine, u kuloarima Skupštine Srbije mnogi poslanici tvrde da tu ima dima.

Svoj privatni život ovaj kandidat za gradonačelnika uspeo je da sačuva od novinarske znatiželje. Zna se samo da je otac Milice i Matije i da je po treći put srećno oženjen. Nedavno se sa suprugom pojavio na premijeri pozorišne predstave "Diplomac". Dama je i dalje N. N., ali, ume da se smeje.

M. STAMATOVIĆ
Snimio V. MARKOVIĆ



VRATI NA NASLOVNU STRANU