Ljubomir Jakovljević potomak dinastije Obrenović

Kralj bez krune

Da li će penzionisani kardiolog iz Kruševca, kao najstariji u šestom kolenu potomaka Jakova, brata po majci knjaza Miloša Obrenovića, pretendovati na srpski tron, ili će biti tek jedan od baštinika ostavštine kraljice Natalije, čiji je testament svojevremeno sačinjen u Francuskoj i još čeka na izvršenje


Dr Ljubomir Jakovljević, potomak i naslednik Jakova Martinovića-Obrenovića
U krvavom prevratu od 29. maja 1903, kada su uz kralja Aleksandra i kraljicu Dragu ubijene još dvesta tri osobe, a reč je uglavnom o časnim oficirima i vojnicima koji ni pod pretnjom smrću nisu želeli da pogaze zakletvu, sa političke scene i sa lica zemlje zbrisana je dotadašnja dinastija Obrenovića.

Tada je, po rečima nesrećne majke, kraljice Natalije, završen posao započet još 1868. godine, kada je u atentatu u Košutnjaku ubijen knez Mihailo Obrenović. Ali, zaverenici predvođeni Apisom izgleda nisu bili dovoljno revnosni: jer, Jakovljevići, potomci Jakova Martinovića-Obrenovića, polubrata knjaza Miloša koji je rodonačelnik dinastije, inače pobočna grana loze Obrenovića, uspeli su da sačuvaju glave na ramenima tako što su se stopili među radnike, seljake i poštenu inteligenciju.

Zagubljeni testament

Možda bi Jakovljevići zanavek ostali zatočenici čuvene "ropotarnice historije" da se, sasvim slučajno, nije ustanovilo da je kraljica Natalija, supruga kralja Milana, prvog vladara Kraljevine Srbije i majka Aleksandra, poslednjeg kralja ove dinastije, za sobom ostavila znatan imetak i testament koji nije isključivao nijedan deo porodice.

Zapravo, za testament se u državnom vrhu i na dvoru doznalo još početkom četrdesetih, kada je izvesni francuski fiškal, kao izvršilac poslednje volje počivše kraljice, preko nadležnog suda blagoizvoleo zamoliti vladu Nj. V. Petra Karađorđevića da ustanovi da li ima živih potomaka ili naslednika dinastije Obrenovića, te da ove, ako ih gde pronađe, obavesti o testamentu i ostavinskoj raspravi koja bi morala da se upriliči.

Kako je iz Kraljevine Jugoslavije stigao negativan odgovor, to je ostavinska masa ostala u nadležnosti suda do dana konačnog zastarevanja, kada bi, po očekivanju ovdašnjih vlada, sve pripalo Kraljevini Jugoslaviji (docnije FNRJ, odnosno SFRJ, pa čak i SRJ, ali samo ako bi bila izuzeta iz Zakona o sukcesiji), ili, po stavu tamošnjih pravnika - Republici Francuskoj, odnosno onim zemljama u kojima je ostavština pohranjena.

Ne zna se pouzdano šta je ostalo za kraljicom Natalijom, ali poštovaoci ove dinastije, a u okolini Gornjeg Milanovca, u nekadašnjoj Rudničkoj nahiji, njih nije malo, ustanovili su da je ona, između ostalog, bila vlasnica velelepne vile "Sašino" u Bijaricu iskićene takvim umetničkim predmetima i starinama da je izazivala zavist čak i okrunjenih glava onog vremena! U njenom testamentu bi trebalo da se nađe i nekoliko rezidencija kraljevskog para u Budimpešti, nekretnine širom Francuske, deponovani novac i umetničke slike u švajcarskim bankama ili u Vatikanu, kao i imetak koji se oduvek nalazi u Srbiji, mada bi on morao da sačeka zakon o vraćanju nepravedno nacionalizovane imovine.

S tim u vezi je zanimljiv i podatak da se i ne zna koliko je Jakovljevića preživelo vek od majskog prevrata i koji bi, dakle, mogli da pretenduju na ovo basnoslovno nasledstvo? Po proceni primarijusa dr Ljubomira Jakovljevića iz Kruševca, najstarijeg u šestom kolenu Jakovljevih potomaka, možda ih ima dvestotinak, računajući i vanbračnu decu, što će imati nesagledive posledice na raspodelu ostavinske mase. Jer, ako je tačna priča o dvorcu u Bijaricu (a tačna je), teško je poverovati da bi francuska vlada dopustila da se blago koje se u njoj nalazi po starom srpskom običaju razdeli na nekakve "idealne delove" i raskrčmi među naslednicima.

Ja, Ljubomir Prvi


Kralj Aleksandar i kraljica Draga pre majskog prevrata
Nedavno je sud u Gornjem Milanovcu presudio da su braća Srboljub i Slobodan Jakovljević potomci i, pravno, naslednici Jakova Martinovića-Obrenovića, brata po majci knjaza Miloša. Pisali smo i o njima i o njihovom bratu od strica dr Ljubomiru Jakovljeviću krajem 2000. godine. Sud se, inače, nije upuštao u to da li ima još živih Jakovljevih potomaka, jer nije bilo zahteva u tom smislu.

Nisam ljut, već tužan - rekao je Ljubomir tim povodom kada smo ga posetili u Kruševcu na drugi dan Svetog Jevstatija, porodične slave Jakovljevića. - Čak bih mogao da pređem preko toga što su zaboravili na svoju braću i sestre od stričeva, ali ne mogu da se pomirim s tim da su prenebregli rođenu sestru Ljubicu Stojčević?! Ili to oni planiraju da zastupaju interese čitave porodice, da se pred sudom ne pojavljuje nas ovoliko? Ponavljam, niko ne zamera Srboljubu i Slobodanu. Naprotiv, njih dvojica, a Slobodan posebno, dali su nemerljiv doprinos otkrivanju istine o našem poreklu. Ali, kad smo kod testamenta, mi ne možemo da bagatelišemo to da je kraljica Natalija imala još rodbine: ona je rođena u porodici Keško za koju je dokazano da potiče od vizantijske dinastije Komnena, pa su tako bili u srodstvu i sa Paleolozima, ali i sa Nemanjićima, Lazarevićima, despotom Đurađom Brankovićem, anžujskim dvorom, vladarima Ugarske i visokim talijanskim plemstvom. Posle pada Carigrada porodica Keško je izbegla u južnu Rusiju, gde sigurno još ima nekih njenih bližih i daljih rođaka. Konačno, naša zajednička pretkinja baba Višnja je uz Jakova imala Stanu i Milana u prvom, a uz Miloša još i Jevrema i Jovana u drugom braku, pa bi i njihovi potomci mogli da pretenduju na ostavštinu, ako kraljica Natalija nije posebno nas navela u tom dokumentu, a izgleda da jeste? Mi smo o tome razgovarali 29. maja prošle godine na pomenu povodom sto godina od tragične smrti kralja Aleksandra i kraljice Drage održanog u Crkvi svetog Marka u Beogradu… Moj stav je da ne bi trebalo da insistiramo na povraćaju eventualnog nasledstva koje se nalazi u Srbiji, jer je ovo siromašna zemlja siromašnih ljudi, sa čim su se uglavnom svi složili. A, na tom pomenu, zamislite, nije bio prisutan nijedan arhijerej Srpske pravoslavne crkve?!

Toliko kada je reč o testamentu. Ali, šta ako nacija jednog dana na nekom referendumu prihvati ideju o promeni političkog sistema, odluči se za monarhiju i opredeli se za državotvornu dinastiju Obrenovića, a Jakovljevići s pravom bace oko na srpski presto? Jer, on se, ipak, nasleđuje po drugačijim principima.

- Pravo na krunu pripada prvorođenom, odnosno najstarijem sinu - odgovara doktor Ljubomir Jakovljević. - To bi, u našoj porodici od Jakova, najstarijeg Višnjinog sina, pa naovamo bili, redom: njegov sin Đoka, unuk Grujica, njegov praunuk a moj pradeda Obren, deda Miloš, otac Aleksandar, pa ja, dok bi moj sin Dragan bio pretendent u sedmom kolenu. Neko može da pomisli da je to samo pusti san, ali ja tvrdim da nije. Uostalom, zar posle ubistva kneza Mihaila 1868, koji nije imao potomstva, krunu nije preuzeo Aleksandar, unuk gospodar-Jevrema, brata Miloševog?!

Plava seljačka krv


Vila "Sašino" u Bijaricu, nekada rezidencija kraljice Natalije
- Moj pokojni otac Aleksandar, zvani Lekso, znao je za naše plemenito poreklo, ali o tome nije previše pričao - nastavio je doktor. - Jer, kada je kao trgovački pomoćnik došao u Kruševac, carski grad, a bilo je to pre rata, učinilo mu se prvo neumesnim, a potom i opasnim da spominje svoju plavu seljačku krv. Ipak, znao sam ponešto. Tek kada je "Ilustrovana Politika" novembra 2000. godine objavila reportažu o mojoj braći Srboljubu i Slobodanu, okuražio sam se da i ja o tome progovorim javno. Reakcije su bile različite, čak oprečne: od poštovanja i divljenja, do podsmeha i zlobe. Takvi smo mi ljudi…

Ali, kako je Slobodan Jakovljević dublje uranjao u istoriju, porodično stablo se granalo, a njegov koren sve čvršće prianjao za tle po kome su nekad hodali stari srpski plemići.

- Obrenovići plemenito poreklo vuku od gospodar-Obrena Martinovića, praunuka kneza Martina i njegove supruge, ćerke Ivana Godeče, kneza Baičkog. Ali, to poreklo može da se prati još dvanaest generacija unazad, sve do vojvode Vuka Crnogorca Orle, gospodara Orlovog grada u Srbiji. On i njegov sin Pavle Orlović, koji je bio gospodar svih majdana na Rudniku i Soko gradu, poginuli su u Kosovskoj bici. Pavle je imao sinove Ivana, Miliju i Martina. Milija je svom sinu dao ime po bratu i od njega potiču Martinovići. On je u prvom braku sa ćerkom kneza Ivana Godeče imao sina Jovana, dedu našeg pretka Jakova. Inače, taj naš predak Martin je u drugom braku oženio ćerku sveštenika iz Cuca i s njom dobio pet sinova: vojvodu Batrića, kneza Tomaša, Marka, Ivana i Miloša, koje je veliki Njegoš opevao u "Gorskom vijencu". Zanimljivo je da od njih potiče Anđelija Martinović, majka Petra Petrovića Njegoša Prvog, kao i Anastazija, supruga vojvode Mirka Petrovića Njegoša i - majka kralja Nikole! Što bi se reklo, mi Jakovljevići možemo biti sve, samo ne tikva bez korena.

Da bi ilustrovao svoju priču pokazuje reprodukciju poznate slike "Takovski ustanak" Paje Jovanovića na kojoj se vidi Miloš sa belim barjakom na kome je krst oslikan crvenom bojom.

- To je, inače, barjak Orlovića Pavla, ali je vrlo sličan zastavama templara, vitezova krstaša. U Brusnici i okolini, na grobovima Jakovljevića - Obrenovića nalaze se slični simboli, a uz njih je i zmija koja samu sebe ujeda za rep, ista kakvu su imali Tevtoni, naslednici templara! Ima ih koji veruju da je Miloš pripadao ovom tajnom redu? Možda, ali se zato pouzdano zna da je masonima pristupio u Nemačkoj…

Rekao je i da se plemenito poreklo Obrenovića smišljeno prikrivalo posle majskog prevrata, jer narodu nikad ne bi bilo svejedno da li su na prestolu potomci vitezova ili hajduka.

- Nego, doktore, ako bi se jednog dana dogodilo da zasednete na presto, kakav biste kralj Srbije bili?

- Mudar - odgovorio je.

Miloš LAZIĆ
Snimio Saša DžAMBIĆ



VRATI NA NASLOVNU STRANU