|
Dragi čitaoci,
Kad je reč o slučaju porodice Mokricki iz Sremske Mitrovice (str. 22), zaista ne bih znala da razlučim šta je veći fenomen: biti toliki nečovek i izbaciti majku sa šestoro dece na ulicu ili biti toliki čovek da izdržiš svu patnju i izbegličku muku i sakriješ je, ko sramotu, sve sa decom i pokućstvom, pod parče najlona koje služi umesto krova? Razumeću ako kraj malog Boleta Mokrickog, čiju glavicu taj isti najlon čuva i od sunca i od kiše, neko od meštana prođe spuštenog pogleda od stida i nelagode, ali teško ću razumeti ako opština ne učini ništa da udovici i deci bez oca ne nađe smeštaj koji oni mogu da plate. Ipak, ono što nikako neću razumeti jeste da ako se, ne daj Bože, nešto dogodi s Pančevačkim mostom, to neće biti zato što para nema, nego zato što Grad, Republika i Železnica ne mogu da se dogovore u čijoj je on nadležnosti (str. 20)! Stručnjaci upozoravaju da ovaj most bez sanacije može da izdrži još pet meseci i ni dana više. Može li se na ovom mostu ponoviti scenario iz Mineapolisa? Može, ako se odmah ne krene sa sanacijom. Ko će biti kriv onda? Niko. Zašto? Pa, niko nije nadležan!!! Fenomenalno! Možda je, ipak, od svih fenomena, ovih dana najviše pažnje izazvala doktorka Jelisaveta Kunosić koja nas je preko malih ekrana gotovo omađijala nekakvom „O ring” metodom u dijagnostici, magnetima i zeolitom, kao čudesima koji će nam produžiti život (str. 28). Možda „zvuči šašavo, ali deluje”, a možda i ne, tek rezon produžetka života ima smisla, pogotovo ako se ima u vidu, kako doktorka kaže, da imamo genetski potencijal da živimo 120 godina. Vaša... |
![]() |