|
REPORTAŽA: ZAPISI SA KOSOVA Kroz žice u svetinje U društvu oca Petra, uz čiju veru pratnja KFOR-a nije potrebna, krenuli smo put svete srpske zemlje na Blaženu Mariju. Prva stanica – manastir Zočište, koji je, posle manastira Ostrog, drugi po broju isceljenja
Noć između 4. i 5. avgusta, autobuska stanica u Beogradu, na peronu 11 putnike već hvata nervoza. Autobus za Kosovsku Mitrovicu malo kasni. Uz molitvu Blagoj Mariji, čiji je praznik bio te subote, krećem na put, neki bi rekli, bez povoda, pratnje i cilja. U Kosovskoj Mitrovici me čeka otac Petar, iguman manastira Zočište i Đurđevi Stupovi. Uz njega, i veru koju poseduje, pratnja mi nije potrebna. Povod je sama sveta srpska zemlja, a cilj: zabeležiti što više za buduća pokolenja. U Kosovsku Mitrovicu stižemo ranom zorom. Granicu smo prošli neosetno, jer putnici su spavali. Na pumpi u Mitrovici čeka me prijateljica. Ulazimo u jednu od kafana bliže južnom delu grada. U njoj nekoliko lokalnih pijanaca pokušava da spere gorak ukus prethodne noći. Viču iz sveg grla, psuju. Poneki vlast, poneki crkvu, a svi uglavnom život. Pojavom igumana Petra na terasi objekta čuje se samo tišina. Onako krupan i visok, sa blagim osmehom na licu blagoslovio je narod. Prvi, oni pijanci, odvraćaju mu: „Bog ti pomogao!“ Dok ispijamo jutarnju kafu, domaćinski skuvanu, prijateljica mi predaje
u ruke jedan dokument. U njemu je ispisana muka žitelja severnog dela
Kosovske Mitrovice. Iako ovaj grad nazivaju srpskim Las Vegasom, nije
u njemu život baš onakav kakvim ga predstavljaju. Eto, sada, po odluci
H.P.D-a u Prištini, stanove koji su na legalan način oduzeti albanskom
stanovništvu još pre dvadesetak godina, i dodeljeni srpskom i drugom nealbanskom
(a koji su otkupljeni od strane istih), pokušavaju ponovo da vrate Šiptarima
koji su tu nekada živeli. Država Srbija je reagovala na vreme, ali, nekako
je lakše, kaže moja prijateljica, barem ispričati nevolju koja ih je zadesila.
Oko 11 sati pridružuje nam se novinarka radija Kis, Rada iz Mitrovice, i nakon upoznavanja krećemo put Zočišta. Pred sam polazak, otac Petar čita molitvu za putnike i uz božju pomoć krećemo. U Zočište smo stigli oko 13 časova. Uz put nam je iguman Petar pokazao novi vinograd koji je otkupio od jednog Srbina. - Ove godine će ga brati taj Srbin, a već sledeće iz njega ćemo imati manastirsko vino - priča zadovoljno. Molitve za «kforovce» i Albance
Na ulazu u manastirsko imanje dočekuju nas vojnici nemačkog KFOR-a. Uzimaju nam lične karte, a jedan od njih podiže žicu kako bi smo prošli. Kroz žice u svetinje. Nekada smo u srpske svetinje na Kosovu ulazili krsteći se desnom rukom i sa molitvom na usnama, a sada ulazimo od muke krsteći se i levom i desnom, i uz preke poglede stranim vojnicima. I oni će kasnije, tokom našeg boravka u manastiru, doći da se pomole za zdravlje, svoje i svojih najbližih. U manastiru nas dočekuje otac Serafim. On i od skora zamonašeni Kozma postavili su nam ručak, a Rada i ja, iako gladne kao vučice, snebivamo se, čekajući da odu gosti iz manastira kako bismo sele za sto. U međuvremenu, dok slikamo zidine i selo, u portu ulaze dva Šiptara. Dok jedan od njih pita oca Serafima da mu se moli detetu za zdravlje (jer je postalo nervozno) i pruža na dar peškir, drugi mi prilazi i pita me kako sam i šta radim. Kako nisam očekivala da će mi u srpskom manastiru prići šiptarski momak, prilično drsko mu odgovaram da sam dobro i da radim. Okrećući glavu od njega jasno mu dajem do znanja da je za mene razgovor završen. I u sebi molim Boga da mi oprosti što sam vuku vuk, jer to je bilo jače od mene. Nakon ručka krećemo dalje, put srpskih sela u kojima žive „povratnici“, ma šta to značilo. Uz put otac Petar drži kratku lekciju iz istorije manastira Zočište. - Manastir Zočište je, po predanju, sagrađen tri veka pre Dečana, što znači, negde u 11. veku. Ako se uzme u obzir da postoji pominjanje okolnih sela još u vreme Nemanje, onda se može pretpostaviti da je manastir postojao još u njegovo vreme, tačnije, mala crkva Svetih Vrača. Prvi pisani podatak koji pominje baš Svete Vrače i Zočište je iz vremena kralja Stefana Dečanskog, znači 14. vek. Monasi izbegli streljanje
Crkva je građena iz dva dela. Postoji jedan manji deo i dograđena priprata koja nije starija od dvesta godina. Ona je dozidana od strane jedne porodice iz Prizrena. U hramu je postojao freskopis iz 16. veka. Može se pretpostaviti da je to iz vremena obnove Pećke patrijaršije. Najveća vrednost manastira su mošti svetih vrača Kozme i Damjana. Pretpostavka je da je, posle manastira Sveti Vasilije pod Ostrogom, manastir Zočište drugi po broju isceljenja. - Dok sam ja bio u manastiru od 1993. do 1995. godine, prosek je bio tri porodice dnevno, a dešavalo se da više od deset porodica čeka na red, da bolesnik legne kod moštiju i zaspi. Dva puta godišnje u porti je organizovan sabor, 14. jula i 14. novembra
po novom kalendaru. Uz Srbe su dolazili i Šiptari, bilo da se radi o muslimanima
ili katolicima - objašnjava iguman Petar zaustavljajući vozilo na putu
iznad manastira. Izlazim iz kola i „hvatam“ kadar u kome se vidi zvonik
sa srpskom zastavom između šiptarskih kuća.
- Novija istorija manastira Zočište počinje dolaskom oca Artemija Radosavljevića iz prizrenske bogoslovije u kojoj je godinu dana bio profesor. Od 1978. do 1991. godine oko igumana Artemija okupilo se brojno mlado monaštvo. Bilo ih je 14 monaha i iskušenika. I kada je iguman Artemije u maju 1991. godine postao vladika, prvi manastir koji je on pojačao sa monaštvom Crne reke, bio je Zočište. Iguman Damjan koji je bio u godinama dobio je lepo bratstvo u vidu dva monaha i jednog iskušenika. Od tada počinje malo intenzivniji duhovni život u manastiru koji biva uznemiren 1998. godine. Albanci su napadali, prvo, okolna sela, Retimlje i Opterušu, zarobili su sve muško stanovništvo i kasnije ga pobili. Žene su bile puštene i one su došle u Zočište i objavile meštanima šta se desilo, a onda su ljudi iz Zočišta preko noći pobegli u Veliku Hoču. Sledećeg jutra manastir je napadnut. Nekoliko granata je palo u portu. Monasi su u prvo vreme čitali akatist, a kada se završio akatist, paljba je prestala. Otac Jovan je onda produžio jutarnju liturgiju i pričestio sve ljude koji su bili u manastiru. Ljudi u manastiru su zarobljeni, manastir je pretresan, nađena je neka stara puška i jedan mali pištolj koji je otac Jovan imao za samoodbranu. Taj pištolj mu je dat jer ga je 1997. godine napao narkoman i zadao mu 11 uboda nožem. Šiptari su to predstavili kao da su monasi u manastiru naoružani. Monasi su zarobljeni i strpani u jedan autobus kojim su povezeni u nepoznatom pravcu. Pretpostavka je da su Šiptari hteli da ih streljaju, jer je u poslednjem momentu autobus zaustavio jedan auto sa tamnim staklima i iz njega je stigla naredba da se monasi ne diraju. Odveli su ih u jedan logor u kom su se nalazili zarobljeni Srbi, u kom su proveli noć. Tu su bili ispitivani, da bi sledećeg dana posredstvom Međunarodnog crvenog krsta bili pušteni. Nakon toga monasi su se povukli iz manastira i sa sobom poneli mošti Svetih vrača. Odneli su ih najpre u Gračanicu, gde je i vladika Artemije izbegao iz Prizrena. Nakon nekog vremena mošti su prenete u manastir Sopoćane gde su stajale punih osam godina. Ove godine su vraćene 13. jula, uoči manastirske slave Svetih vrača. Zastava nije skinuta Manastir je postepeno pljačkan, paljen, a zatim su minirani crkva i zvonik. Duže od pet godina nemački KFOR nije hteo da da vojnike koji bi štitili monahe povratnike. Nakon objedinjenja nemačke i italijanske komande KFOR-a i dolaska italijanskog generala Danila Erika na mesto glavnokomandujućeg stekli su se uslovi za povratak. Nakon nekoliko odlaganja, na praznik Svete Petke 27. oktobra, u manastir su se vratili otac Serafim, otac Petar i jerođakon Spiridon. Nakon deset dana provedenih u razrušenim konacima, stigao je šator sa grejanjem u kome su monasi proveli mesec dana. Za to vreme počela je obnova konaka. Obnovljene su prostorije pod tri krovne konstrukcije. Posle obnove tih konsturkcija KFOR je doneo odluku da se prestane sa obnovom. Kada je počela obnova dela konaka sa zvonikom koji je okrenut prema selu Zočište, došao je austrijski oficir i naredio skidanje krovne konstrukciju inače će se vojska povući. Navodno je bio dogovor da se obnove samo tri-četri kelije, a nastavak obonove smatran je provokacijom Šiptara. Takođe je zabranjeno zvonjenje, jer se to smatralo provokacijom.
Sledeće, 2005. godine došlo je do redovne promene komande i general koji je postavljen na čelo KFOR-a skinuo je sve zabrane koje su prethodno nametnute tako da je iste godine nastavljena obnova konaka, a krovna konstrukcija koja je skinuta, ponovo je postavljena. U sklopu obnove crkve izvršeni su delimični arheološki nalazi, okopani su temelji crkve spolja, i tada je otkriveno nešto što ranije nismo znali, a to je da je oltarska apsida imala mnogo veći prečnik nego ova koju smo zatekli. Videlo se da je ona u severnom delu mnogo čvršće zidana nego kasnije. To je bio jedan od pokazatelja, a još dva pokazatelja da je tu crkva bila i ranije, su nalazi keramike iz trećeg i četvrtog veka i jedan nadgrobni spomenik koji je takođe iz trećeg i četvrtog veka. Uoči same slave postavljen je mozaik svetih Vrača, koji je bio uništen, kao i ikonostas, a očekujemo da unutrašnjost hrama bude gotova u toku godine. Naravno, očekujemo i potpunu obnovu zvonika ove godine i postavljanje zvona. Inače, zabrana zvonjenja je bila ublažena time što je dozvoljeno da se zvoni samo kratko i to smo dobili napismeno od KFOR-a. Još jedna provokacija od strane Šiptara iz sela Zočište je to što su tražili od vlasti na Kosovu da se za zvonika skine srpska zastava postavljena na dan slave. Naravno, nismo je skinuli.... |
Tekst i fotografije Ljubica Z. TOMIĆ