Film “Baj, baj” otvara festival van konkurencije za “Zlatnu palmu”, ali “kvaka” je u tome da može da konkuriše za “Zlatnu kameru” koja pripada najboljem debitantskom dugometražnom filmu prikazanom u bilo kom zvaničnom program smotre.
Zanimljivo je i da je rediteljka Ameli Bonen još pre četiri godine privukla pažnju javnosti filmom “Baj, naj”, ali kratkim. U toj kategoriji je dobio najvišu francusku filmsku nagradu “Cezar”, kao i nagradu publike na festival u Klermon-Feranu. Prikazivan je i na smotrama širom sveta. Ova gorko-slatka muzička romantična komedija tada je trajala 25 minuta i bavila se temama nostalgije, adolescencije i povratka kući. Priča prati Žilijena, koji nakon završetka srednje škole napušta svoj rodni grad kako bi potražio sreću u prestonici. Godinama kasnije, prilikom povratka, prisustvo bivše simpatije Karolin u supermarketu budi lavinu uspomena. U glavnim ulogama su bili Bastijen Buijon kao Jilijen, i Žilijet Armane kao Karolin.
Na osnovu uspeha kratkog filma, Ameli je napravila dužu verziju priče sa kojom je stigla do Kana. On menja ugao gledanja i fokusira se na ženski lik — ženu koja je na pragu otvaranja gurmanskog restorana u Parizu, ali se zbog hitnih porodičnih obaveza vraća u rodni grad. Taj povratak je primorava da se suoči sa odnosima koje je imala sa ljudima u prošlosti i preispita svoje planove za budućnost. U dugometražnom filmu opet igraju Žilijet Armane i Bastijen Buijon, a uz njih su Fransoa Rolin, Dominik Blank i Tofik Džalab, pored ostalih. Kao i u kratkom filmu, i ovde ima dosta pesama koje su integralni deo priče i pojačavaju emotivnu dubinu filma. Žilijet Armane smo videli prošle godine na otvaranju olimpijskih igara u Parizu, kada je pokraj obale reke Sene izvela pesmu “Zamisli” Džona Lenona.
U nekim ranijim razgovorima za medije Ameli je govorila o isnpiracijama za svoje filmske price naglašavajući emocionalnu složenost povratka korenima i igru između prošlosti i sadašnjosti. Veruje da je dobar film onaj koji pokreće emocije i podseća nas na zajedničku ljudskost.
Ameli je po obrazovanju, zapravo, najpre grafički dizajner i te studije je završila u Parizu i Montrealu. Kasnije je i na poznatoj francuskoj filmskoj školi “La Femis” diplomirala na odseku za scenario. Zato su njeni dosadašnji radovi uvek bili kombinacija crtanja, pisanja i video-snimaka. U početku karijere bila je okrenuta dokumentarnim filmovima. U “Mesarevoj pesmi” bavila se potomkom mesarske porodice koja se istim poslom bavila 150 godina, ali Kristijan (65) je imao dve ćerke koje nisu baš bile zainteresovane da nastave porodičnu tradiciju. Zanimljiva tema i pristup prošlosti i sadašnjosti. “Francuska banda” je govorila o četvoro mladih različitih kultura, odraslih ili doseljenih u Francuskoj, koji razmatraju pitanja života, domovine, budućnosti… Onda je sa prvim igranim (kratkim) filmom “Baj baj” postigla prvi, ujedno i vanserijski, uspeh u karijeri.
I UMETNOST I BUĐELAR
Moć Kana
Ove godine je čak 2909 novih filmova pristiglo na konkurs za Kanski festival što je jedna trećina celokupne svetske proizvodnje! Te brojke ovoj smotri daju moć koja je duplo veća nego pre samo jedne decenije kada je na adresu Kana stizalo oko hiljadu i po prijava. Pobednici ovog festival takođe su dobijali moć i ugled, ali tek u poslednje vreme postaju i finansijski uspešni. Iako danas važe za kultna remek-dela svetske kinematografije, tajlandski “Ujka Bonmi se seća svojih prošlih života” (2010) ili turski “Zimski san” (2014) nisu napravili nikakav rezultat u bioskopima, iako su u Kanu osvojili “Zlatne palme”.
PROMENA KURSA
Politika važnija od seksa
Površan pogled na izbor selektora festivala ukazuje na trend ka političkoj drami i udaljavanje od seksualnih tema koje su samo neku godinu ranije bile dominantne. Jasna politička nit provlači se kroz Takmičarsku selekciju, od filma “Dva tužioca”, igrane drame čuvenog ukrajinskog dokumentariste Sergeja Loznice smeštene u vreme Staljinovog terora, do “Edingtona” Arija Astera o izborima za šerifa u Teksasu, zatim političkog trilera Tarika Saleha “Orlovi Republike” i filma “Tajni agent” Klebera Mendonče Filja, smeštenog u vreme brazilske vojne diktature sedamdesetih godina prošlog veka.
Dakle, nema kao prošle godine motela za seks (“Motel Destino”), nema telesnog horora (“Pokrov”), nema prostitutki (“Anora”), koliko je za sada poznato, ali ima mnogo toga što obećava da će odražavati intimne odnose u savremenom svetu.
SIGURNA PENZIONERSKA KUĆA
Vole veterane
Umetnički direktor i selektor Tijeri Fremo svakako govori istinu kada kaže da je Kan veran svojim autorima koje je ili otkrio, ili prigrlio kao mlade stvaraoce. Ove godine su belgijska braća Darden, Žan-Pjer (74) i Lik (71), dvostruki dobitnici “Zlatne palme”, najstariji u glavnom takmičarskom program sa novom dramom “Dom mlade majke”. Prošle godine je veterana bilo još vise, od Pola Šredera (77) i Dejvida Kronenberga (81) do Frensisa Forda Kopole (85). Uz njih su bili i nešto mlađi kanski veteran kao što su Paoko Sorentino, Kristof Onore, Đija Đangke, Kiril Serebrenikov ili Žil Leluš, ali niko od njih ne može da se podiči da im je film, uprkos kvalitetima, baš odjeknuo među gledaocima. Prasak i ushićenje bili su rezervisani za mlađe ili, Kanu ne obavezno verne autore, poput Šona Bejkera (“Anora”) i Korali Farže (“Supstanca”).
ŽENE
Neispunjeno obećanje
Za “Zlatnu palmu” će se ove godine takmičiti šest rediteljki, nešto manje od trećine za sada odabranih autora. To se otprilike podudara sa tvrdnjom Fremoa da su ispod 32 odsto prijavljenih filmova žene bile potisane kao rediteljke ili autorke. Šest rediteljki u Takmičarskoj selekciji – ili nešto manje od trećine do sada najavljenih naslova – podudara se sa selektorovom tvrdnjom da su 32 odsto prijavljenih filmova režirale žene. To je dobro, ali još daleko od ideje o tome da takmičarski program bude sastavljen po pola od muških I ženskih imena, što je plan koji je Fremo najavio još pre devet godina.
Antrfile 5
NASLOVNA STRANA
SKARLET JOHANSON PUTA DVA
Sada znam da neću nestati
Nesumnjivo će ova američka glumica biti jedna od najvećih zvezda ovogodišnjeg festivala u Kanu. Ona glumi u novom ostvarenju Vesa Andersona, „Feničanska zavera“, zajedno sa Benisiom del Torom i Tomom Henksom, a takođe će se predstaviti i kao rediteljka svog prvog dugometražnog igranog filma. Naziv tog dela je „Elenor Velika“ i prati devedesetogodišnju Elenor Morgenstajn koja se nosi sa smrću svoje najbolje prijateljice. Ta smrt će je naterati da napusti Floridu, gde je živela decenijama, i pod baš stare dane vrati se u rodni Njujork. Film se prikazuje u okviru programa “Izvestan pogled”. U glavnim ulogama su Džun Skvib (sećamo je se iz “Nebraske”), Čivetel Edžiofor (“12 godina ropstva”) i Erin Keliman.
Skarlet Johanson ima četrdeset godina i najpoznatija je po ulozi Crne Udovice u filmskom serijalu „Osvetnici“. Igrala je u toliko filmova da je lako zaboraviti kako je karijeru počela kao dete. „Radne navike sam stekla radeći na filmskim snimanjima još kao veoma mala,“ kaže ona, “počevši od svoje prve uloge, sa osam godina, kao ćerka Džona Ritera u filmu “Sever”. Moja mama mi je tada zaista naglasila koliko je važno da poštujem odrasle sa kojima radim i da svakog dana budem spremna za posao“.
Prvi put je Skarlet stala iza kamere 2009. godine kada je režirala kratki film “Ove nemirne cipele”. Ovog leta ćemo Skarlet gledati i u jednoj od glavnih uloga u nastavku filmskog serijala “Svet iz doba jure: renesansa”.
Sa producentskom kućom, rediteljskim debijem, uspešnom glumačkom karijerom i dvoje dece (desetogodišnja ćerka Rouz koju ima sa bivšim mužem Romenom Doriakom, i trogodišnji sin Kozmo sa sadašnjim mužem Kolinom Džostom), čini se da bi radni dan Johansonove mogao da izgleda prilično haotično. A tu je i njen kozmetički brend. „Sve je u tome da naučiš kako da rasporediš obaveze i podeliš ih sa drugima,” kaže ona. „Vremenom sam postala bolja u tome. Pomalo sam opsednuta kontrolom. Um mi je stalno aktivan. Ljudi često kažu da su ‘isključeni’, a ja zapravo ne znam šta to znači”.
U deljenju obaveza, kako kaže, najveću podršku joj pruža muž Džost koga je upoznala 2017. prilikom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji gde je on bio voditelj jednog segmenta.
-Imala sam tu sreću da radim veoma dugo i tek nedavno sam se osetila stabilno u svojoj karijeri. Do tada sam živela od danas do sutra. Kao i svaki glumac koji radi, stalno sam imala taj strah da će sve nestati. Ili da će mi svaki film biti poslednji. I dalje sam ono osmogodišnje dete koje samo čeka da dobije sledeću ulogu. Ali, sada vidim da sam zapravo nešto izgradila… da ovde imam svoje mesto. I zahvaljujući tome, uspela sam da steknem samopouzdanje i da nemam osećaj da ću nestati.
AFRIČKA VEZA
Nigerija u centru pažnje
Prvi put u gotovo osam decenija dugoj istoriji Kanskog festivala u njegov zvanični program (“Izvestan pogled”) stiže jedan film iz Nigerije, najmnogoljudnije afričke države. „Senka mog oca“, koji je režirao Akinola Dejvis Mlađi i napisao u saradnji sa svojim bratom, piscem Valeom Dejvisom, govori o dešavanjima nakon poništenih predsedničkih izbora 1993. godine u ovoj zemlji, i prati oca i dva sina u pokušajima da pređu glavni grad Lagos usred političkih previranja i još jednog vojnog puča. Dejvisov poluautobiografski (debitantski) igrani film unapred je prodat u mnogim zemljama sveta, uključujući i SAD.
-Ovo je priznanje za sve koji su posvećeni autentičnom prikazivanju nigerijskih priča: od filmskih ekipa, do bezbrojnih tehničara koji pokreću našu filmsku industriju – rekao je Akinola Dejvis Mlađi. – Ovo je počast svima, iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koji su postavili temelje nigerijske kinematografije. Uzbuđen sam što sam ambasador autorskog filma u Nigeriji, a još uzbuđeniji zbog naše glumačke i tehničke ekipe, čiji talenat i trud zaista zaslužuju ovu pažnju.
Koproducent Funbi Ogunbanvo, rekao je: „Neverovatan je osećaj videti našu potpuno nigerijsku priču – zasnovanu na iskustvu Valea i Akina koji su izgubili oca u mladosti – kako oživljava na svetskoj sceni. Upleli smo naše jezike jorubu, i pidžin, poznate ulice iz Lagosa i Ibadana, hvatajući suštinu naše domovine. Osećam i uzbuđenje i odgovornost dok predstavljamo nezavisne nigerijske autore koji stvaraju uprkos brojnim preprekama. Nadamo se da će oni koji pogledaju ovaj film otkriti ko smo mi kao narod, razumeti odakle dolazimo i shvatiti da je ovo tek početak kada govorimo o tome koliko daleko naše priče mogu da stignu“.
„Senka mog oca“ neće biti jedini predstavnik Afrike ove godine. Takođe u selekciji “Izvestan pogled” nalazi se i film „Ajša ne može da pobegne“ egipatskog reditelja Morada Mostafe, o somalskoj ženi koja radi u Kairu, kao i „Obećano nebo“ francusko-tuniske autorke Eriž Sehiri. U međuvremenu, švedski reditelj egipatskog porekla Tarik Saleh takmiči se za Zlatnu palmu sa filmom „Orlovi Republike“ koji govori o tome kako obožavani egipatski glumac pada u nemilost. Film “Istorija zvuka”, čija se radnja doduše događa u SAD, sa Polom Meskalom i Džošom O’Konorom u glavnim ulogama, režirao je Južnoafrikanac Oliver Hermanus.
Afrička kinematografija, posebno iz frankofonih zemalja, ima dugu istoriju prisustva na Kanu. Režiserski velikani poput Džibrila Diopa Mambetija iz Senegala, Sulejmana Sisea iz Malija i Mahamate-Saleha Haruna iz Čada smatrali su Kan svojim filmskim domom. U poslednje vreme tu su Rungano Njoni (Zambija), Ramata Tulaje Si (Senegal), Kauter neb Hanija (Tunis)… Uprkos tome što ima najveću i najplodniju filmsku industriju na kontinentu, Nigerija je retko bila zastupljena na ovom festivalu, a i tada u sporednim programima poput Međunarodne nedelje kritike. Nikada u zvaničnom program, gde se autori takmiče za “Palme”. Ove godine će ta zenlja prvi put imati i svoj štand u Međunarodnom selu pored Festivalske palate.
POSTER
Muškarac i žena
Kan prvi put u istoriji ima dva zvanična plakata za jedno festivalsko izdanje.
Plakati prikazuju dve scene iz romantične drame “Muškarac i žena” iz 1966. godine reditelja Kloda Leluša. U njima vidimo zagrljaj iz dva različita ugla između Ane, koju tumači Anuk Eme, i Žan-Luja, koga igra Žan-Luj Trentinjan. Festival je saopštio obrazloženje za ovakav slučaj:
„Zato što je to bez sumnje najčuveniji zagrljaj Sedme umetnosti , zato što ne možete razdvojiti muškarca i ženu koji se vole, zato što ne možete razdvojiti tog Muškarca od te Žene, Festival u Kanu je prvi put u svojoj istoriji odlučio da predstavi dvostruki zvanični plakat. Muškarac i žena. Jedno pored drugog. Ponovo zajedno”.
Junaci filma “Muškarac i žena” su udovica i udovac koji se slučajno upoznaju u internatu gde im deca uče. Između njih se rađa ljubav, ali je ona komplikovana zbog sećanja na njihove preminule supružnike. Film je osvojio “Veliku nagradu” festivala u Kanu, kako se tada “Zlatna palma” zvala. Takođe je osvojio “Zlatni globus” za najbolji film na stranom jeziku i za najbolju glumicu u drami (Anuk Eme), kao i “Oskare” za najbolji strani film i originalni scenario.
„U vremenima koja kao da žele da nas razdvoje, podele ili pokore, Festival u Kanu želi da (ponovo) ujedini, da približi tela, srca i duše; da podstakne slobodu i prikaže pokret kako bi ga očuvao, da otelotvori vrtlog života kako bi ga iznova i iznova slavio“ navodi se dalje u saopštenju festivala.
Taj kultni film imao je dva nastavka: “Muškarac i žena: dvadeset godina kasnije” (1986) i “Najlepše godine jednog života” (2019) u kojima su Anuk i Žan-Luj takođe igrali iste uloge. Trentinjan je preminuo 2022. godine u 91. godini, a Anuk prošle godine, u 92. godini života.
Piše Srđan Jokanović